Psihološki profil piromana otkriva mračnu pozadinu opasnog ponašanja. Tko su ti ljudi i zašto ih privlači vatra?
Nakon nekoliko sumnjivih požara koji su proteklih dana izbili u Dalmaciji, ponovno se aktualizira pitanje: tko su zapravo piromani i što ih motivira na ovakva djela? Psihološki profil piromana već je dugo predmet proučavanja stručnjaka, a njihove analize otkrivaju složen i često uznemirujući obrazac ponašanja.
Piromanija se u psihijatriji definira kao poremećaj kontrole impulsa – osoba osjeća snažnu unutarnju napetost koja se smiruje tek kada izazove i promatra požar. Vatra za piromana nije samo destruktivan element, već izvor fascinacije, moći i kontrole. Osjećaj kontrole nad nečim tako moćnim kao što je plamen stvara kratkotrajan osjećaj olakšanja, pa i zadovoljstva.
Piromani često djeluju sami
Iako postoji uvriježeno mišljenje da su piromani uvijek muškarci, istraživanja pokazuju da su žene također zastupljene, iako znatno rjeđe. Većina ih dolazi iz disfunkcionalnih sredina, s poviješću zlostavljanja, zanemarivanja ili psihičkih problema. Često se radi o osobama koje su izolirane, emocionalno nezrele i nesposobne za zdrave oblike izražavanja frustracija ili agresije.
Psihološki profil piromana također pokazuje da motivacija nije uvijek materijalna – mnogi piromani ne žele nanijeti štetu iz koristi, već iz unutarnjeg poriva koji im donosi psihološko olakšanje.
Vatra kao sredstvo izražavanja bijesa piromana
Neki piromani koriste požar kao oblik osvete – prema instituciji, zajednici ili osobi. Vatra tada postaje simbol njihove unutarnje boli i načina na koji ju žele prenijeti vanjskom svijetu. U rjeđim slučajevima, piromani mogu patiti od ozbiljnih psihičkih bolesti poput shizofrenije ili manično-depresivne psihoze, gdje su njihovi postupci posljedica halucinacija ili deluzija.
U blizini požara – promatrači ili “junaci”?
Jedan od intrigantnijih aspekata piromanske osobnosti jest njihova potreba da promatraju rezultat vlastitog djela. Mnogi piromani se nakon podmetanja vatre vraćaju na mjesto požara, gdje u gomili gledaju kako vatrogasci gase plamen. Neki idu i korak dalje – prijavljuju se kao volonteri ili čak pripadnici vatrogasnih postrojbi, gdje imaju priliku biti “junaci” i sudjelovati u gašenju požara koje su sami izazvali.
Ova potreba za sudjelovanjem može biti vođena željom za priznanjem, osjećajem važnosti, ali i daljnjom manipulacijom okolinom. Za policiju i psihologe to je jedan od ključnih tragova u prepoznavanju piromanskog ponašanja – požar kao pozornica, a piroman kao glavni akter, i u ulozi negativca i navodnog heroja.
Je li piromanija novi oblik terorizma?
Kada se požari podmeću s ciljem izazivanja panike, ugrožavanja sigurnosti ljudi i imovine te paraliziranja institucija, postavlja se pitanje – može li se takvo ponašanje smatrati oblikom terorizma? Stručnjaci upozoravaju da se, iako je kod većine piromana riječ o psihološkom poremećaju, u nekim slučajevima iza podmetanja požara može kriti i ideološka, politička ili kriminalna pozadina.
U takvim situacijama, granica između psihološkog impulsa i ciljanog nasilnog čina postaje tanka, a posljedice mogu biti jednako razorne. S obzirom na sve češće slučajeve koji uključuju simultane požare na više lokacija, analitičari pozivaju na ozbiljno sagledavanje sigurnosne dimenzije ovih djela – ne samo kao individualnih poremećaja, već i kao mogućih oblika sabotaže ili terorističkog djelovanja.
Zbog visokog rizika koji predstavljaju, piromani su često u fokusu ne samo policije i pravosuđa, već i psihijatrijskih ustanova. Stručnjaci naglašavaju važnost ranog prepoznavanja simptoma te sustavne psihološke pomoći kako bi se spriječilo ponavljanje djela.
