Nakon četiri dana pronađeno je beživotno tijelo nesretnog Ivana Posavca (73). Nažalost, zazirao je od liječnika
Bio je sunčani petak, 30. svibnja, miran i običan dan u Ulici braće Radića u Nedelišću. Ivan Posavec pomogao je Nikoli, najmlađem od trojice sinova, skinuti kosilicu. Vrzmao se po dvorištu dok je mašina brujala, sve je bilo normalno.
Supruga Marija Posavec je kuhala i usput na terasi “trebila šalatu”. Nema tko ju ne zna u Nedelišću kao tetu spremačicu. Nakon 32 godine rada u školi taman je ušla u mirovinu, radovala se mirnom i skromnom životu.
Upravo je suprug Ivan dan ranije predložio što će biti za ručak. U taj čas provirio je iza ugla kuće i rekao joj: “Idem ja, dojdem fletno.” Nikad se nije vratio! Tuga i bol do neba.
Sjeli smo s Marijom Posavec i njezinim sinom Nikolom te su nam ispričali priču, to jest gospođa je pričala. Zajedno smo pokušavali shvatiti što se i zašto se dogodilo. Bio je utorak, 3. lipnja, oko 11 sati. Prošla su puna četiri dana od nestanka.
Ostavio je sve
Igrom slučaja razgovor smo započeli dok je Ivan Posavec još bio “nestali”, a upravo tada, tijekom razgovora, je “pronađen” – što tada još nismo znali.
– Nikad nikaj takvoga nije napravio. Ako bi i stao nakon posla na crno pivo koje je volio, došao bi sat vremena kasnije. Rekao bi: “Oprosti kaj si me čekala tak dugo, stali smo na pivo”. Bio je dobar tata i fenomenalan muž – započela je gospođa.
I tako je stala vrtjeti film u glavi. Suprug je prvo radio u GK-u, potom u Sloveniji, a mirovinu je prije 12 godina dočekao “u Kolskoj”. Na posljednjem je radnom mjestu svojevremeno doživio nesreću, pao je s cisterne pa je teže hodao.
– Kako se nije vraćao nakon što je u petak otišao u nepoznatom smjeru, tako smo sve više brinuli. Čekali smo do navečer i tada smo shvatili da je kod kuće ostavio novčanik. Sve je ostavio uredno i nije uzeo svoje lijekove – prisjeća se.
Shvatili su da je zlo i prijavili nestanak. Do našega razgovora u utorak prošla su već četiri dana. Stoga, iako je srce pucalo, nisu više gajili neku nadu. Bez vode, bez neophodnih lijekova, sve je ukazivalo na tragičan ishod. Tako je nažalost na kraju i bilo.
Upravo ti lijekovi su tema za promišljanje. Kaže gospođa da ih je prilično trošio, a nije se dao liječniku! Imao je i određeni medicinski zahvat prije sedam godina, ali nije nastavio odlaziti na kontrole.
Riječ je o standardnim lijekovima u toj dobi – imao je 73 godine – za srce, tlak, žile, što li sve ne snađe poštenog čovjeka.
Čudno ponašanje
– Problem je u tome što se nije dao na tri mjesta; u banku, doktoru i u kapuru. Razgovarala sam s doktoricom, ali rekla mi je da ga na silu ne možemo dovući. Odavno nije bio, a tko zna što bi mu novoga otkrili. Možda mu je žilica pukla u glavi, možda mu je počeo Alzheimer. I nije smio aspirin kombinirati s onim što je imao prepisano – priča nam Marija Posavec.
Primjetili su posljednjih tjedana da se nešto događa. Kažu kako bi im iz vedra neba znao reći: “Kaj me pratite, kaj hodate za menom!” I potom bi dalje sve opet bilo normalno. No bili su na prvoj pričesti unuku i ondje su ljudi pitali kaj je s dedijom, čudno izgleda i udubljene su mu oči. Još je jednom zvala liječnicu.
Pred kraj, u posljednjim danima, pušio je cigaretu za cigaretom, no ostavljao bi cigarete napola popušene. Dan uoči nestanka supruzi je, uz želju za ručak, kazao neka mu kupi tablete za smirenje na biljnoj bazi.
– Na kraju ne znamo i nećemo saznati što se događalo u njemu. A moglo mu se pomoći da je to htio. Imali smo za život i režije, nismo ničemu posebnomu težili. Mogli smo sada lijepo još poživjeti u slozi, u mirovini. Samo želim da ga nađu da ga dostojno pokopamo. Drukčije mu više ne mogu pomoći. Na ovom suncu, bez ičega uz sebe, nažalost ne vjerujem da je živ – tužno nam je kazala gospođa Posavec.
Odgovor na zagonetku
Razmatrali smo s njom u kojem je smjeru mogao otići jer uvijek postoji neki razlog. Čovjeka nešto vuče pred kraj života, neriješeni računi ili pak stare uspomene. Je li imao kakvu bajtu – nije, je li ribič – nije, odakle je podrijetlom – iz Štamparske u Nedelišću.
Mogao je otići bilo kuda, zaključili smo. Znalo se tek da ga je videonadzor u 12.44 snimio u susjednoj Grobljanskoj ulici. Potraga se od tamo više usredotočila na jug, prema šumi Čep. Tek smo poslije shvatili da smo odgovor na zagonetku imali u notesu, gospođa nam ga je dala u uvodnim riječima – Ivan Posavec počeo je raditi u GK-u, a završio je u “Kolskoj”.
Njegovo beživotno tijelo je nešto poslije 11 sati pronađeno u produžetku Zagrebačke ulice u Čakovcu – u takozvanom Trokutu – u blizini pruge, na pravcu prema Kolskoj. Tražili su ga i pronašli policija i gorska služba spašavanja.
Ništa nije upućivalo na sumnju da bi preminuo zbog kaznenog djela te je izdana dozvola za ukop. Kako je preminuo? Ma nije važno, ne treba sve napisati. Čovjeku neka je pokoj duši.
Ožalošćenoj obitelji izražavamo iskrenu sućut, ali i zahvalu što su otvoreno ispričali ovu priču koja možda spasi neki drugi život jer kad “gospođa rečeju k doktoru!” to bi trebalo poslušati!
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3659
