Na dirljiv i emotivan način Tehnička škola Čakovec se oprašta od voljene profesorice, Julijane Golubić
I TAKO POLAKO ODLAZIMO…
Zadnje slovo našoj dragoj kolegici, omiljenoj profesorici
Kad umire čovjek
zemlja postaje teža
i dublja
za jednu ranu
crnja za jednu jamu
i jedan zakucan kovčeg.
Kad umire čovjek
svijet bi morao stati
i zadrhtati
težinom tuge
dubinom bola
u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica
i podigla ploče grobova
kao umorne kapke iza besane noći.
Kad umire čovjek, umire dio svijeta
i zemlja postaje teža
iskusnija
i ljudskija
i veća za jednu ranu
i dublja za jednu jamu.
(J. F. Pločar, Kad umire čovjek)
-Što reći u trenucima u kojima svaka riječ biva suvišna? Što činiti kad bol razdire srca svih nas koji smo ju poznavali? Osim šutjeti i stati…, zadrhtati…, u mislima prizvati slike naših dana u školi kosih prozora…, probuditi sjećanja na našu dragu kolegicu i prijateljicu, profesoricu Julijanu Golubić…
Otišla je u tišini ove vrele, srpanjske srijede. Vedra, uvijek nasmiješena i pozitivnih misli. Hrabra. Dobri duh svoje obitelji, svoje Škole… Jedna od onih koji su svojim životnim korakom ostavili trag ljudskosti.
Hvala našoj dragoj Julijani što je svojim postojanjem nit dobrote i poštenja utkala u živote mnogih od nas… – posljednji put se iz škole opraštaju od voljene kolegice i profesorice.