Razgovarali smo s Emilom Novakom (57) iz Dragoslavec Sela i Čakovčaninom Željkom Sršanom (53) koji su prošli torturu Vukovara i logora...
– U Vukovar sam došao 11. rujna. Bili smo u
Hercegovačkoj ulici, a uz ostalo, moje je zaduženje bilo obilazak
položaja na motociklu. Pomagali smo naravno i civilima. Prva dva
dana još je bilo relativno mirno, a onda je počeo raspašoj,
govori Novak.
Nakon što su do posljednjeg metka neustrašivo branili Vukovar i
Borovo Naselje, on i Sršan našli su se među braniteljima
koji su završili u zloglasnom srpskom koncentracijskom logoru
Stajićevo. Predali su se u pogonima tvrtke Borovo. Najprije su
završili u rukama Novosadskog korpusa Jugoslavenske narodne
armije.
– Oni su još donekle bili ok, ali tortura je počela kad su u
autobuse ušli četnici, odnosno pripadnici paravojnih postrojba i
srpski civili. Bili su nemilosrdni.
U logoru, gdje smo bili smješteni u staje, prva dva dana naime
nismo uopće dobili hranu. Tek neprestano premlaćivanje i
bljutava, zelenkasta voda iz Zrenjanina od koje, kad smo je pili,
kao da su nam gorjela usta. Od trećeg dana nadalje, dobili smo
svaki po tanku šnitu kruha i konzervu mesnog nareska koju je
moralo dijeliti po osmero ljudi, svjedoče Novak i Sršan.
Iz pakla su se izvukli za jedne od razmjena zarobljenika. Sršan
se kući vratio s tek 59 kilograma, no, kako pojašnjava, zapravo
nije ni mogao ni jesti zbog bolova koje je trpio od batinjanja.
– Jednom su me prilikom čak prebili članovi Dobrovoljnog
vatrogasnog društva Zrenjanin i to sa štaflinima. Sjećam se kao
jučer i dok su nam u staju pustili njemačkog ovčara. Da se
obranim, ugrizao sam ga za uho. No, smatram se sretnikom, jer smo
za razliku od brojnih dragih nam prijatelja, barem izvukli živu
glavu. Ali s druge strane, nakon iskustva u Vukovaru, tvrdim da
nijedna životinja, zvijer ne može drugo zvijeri napraviti ono što
može čovjek čovjeku. I da ne bi bilo zabune. Mi branitelji nemamo
problema sa Srbima, nego sa četnicima i budalama. S druge strane,
i u Hrvatskoj, a posebno i u Međimurju sve češće čujem riječi –
pa zar nije dosta Vukovara? Vukovar je obranio Hrvatsku, a ne bi
ni pao da je se mnogi nisu skrivali po podrumima u dijelovima
Hrvatske koji nisu bili zahvaćeni ratom ili pobjegli u zapadnu
Europu. Da je Vukovara dosta govore i oni koji ne znaju što znači
dok izgubite člana obitelji, prijatelja susjeda, krov nad glavom.
Vukovara nije i nikad neće biti dosta, zaključuje Sršan.
*Preuzeto iz Lista Međimurje,
broj 3525