48-godišnji Kovačević rodom je iz Jablanice (BiH), karijeru je započeo u ratnom Sarajevu za FK Sarajevo, a kasnije je u seniorskom nogometu igrao za Varteks, Slaven Belupo, Međimurje te slovensku Naftu iz Lendave
Treneru Varaždina, Mariju Kovačeviću,
dijagnosticiran je karcinom u predjelu pluća. Dogovoreni su
daljnji liječnički postupci.
Iz NK Varaždina navode kako bolest ne sprečava trenera u
svakodnevnom vođenju momčadi te da će u nastaviti voditi prvu
momčad kluba. Kovačević, 48-godišnjak, rodom je iz Jablanice
(BiH), karijeru je započeo u ratnom Sarajevu za FK Sarajevo,
a kasnije je u seniorskom nogometu igrao za Varteks, Slaven
Belupo, Međimurje te slovensku Naftu iz Lendave.
Kao trener najveće uspjehe ima s Varaždinom, tamo
je stigao još u 2. HNL i Varaždin vratio u prvi razred
hrvatskog klupskog nogometa. U 2. HNL upisao je s Varaždincima 18
pobjeda, tri remija i tri poraza. Prošle sezone u 1. HNL
Varaždinci su završili na 6. mjestu s 12 pobjeda, 10 remija i 14
poraza.
Kovačević je 1994. godine kao 19-godišnjak igrao za Sarajevo u
ratom opkoljenoj BiH prijestolnici, bila je to utakmica za
povijest, prva koju je neki BiH klub odigrao od početka rata, i
to protiv pripadnika UNPROFOR-a. Poslije tri godine
okupacije pobjegao je iz Sarajeva k rođaku u Zagreb, a
naposljetku je završio u Varaždinu, piše Večernji List.
– Takav je život. Počeo sam u Turbini, ja i Hasan Salihamidžić,
njegov otac bio nam je trener. Nije bilo tako malih
kopački pa smo igrali u tenisicama. Preselili smo se kad je
otac dobio posao u Sarajevu, on je navijač FK Sarajeva, pa sam
nakon dolaska onamo odmah otišao na Koševo i prijavio se da vidim
mogu li biti nogometaš. Tamo sam proveo devet prelijepih godina,
sve sam kategorije prošao i potpisao prvi ugovor 1992. Tad je
počeo rat, a ja sam baš trebao početi trenirati sa seniorima, to
mi je bio životni san, Sarajevo mi je bilo sve.
– Sve je naše snove prekinuo rat, iz škole smo se svi odjednom
našli u rovovima. Najljepši dio života bio nam je oduzet, ali
preživjelo se. Ne mogu danas svojim igračima objasniti kakva je
to zaluđenost nogometom bila, oko 12 kilometara pješačio sam do
Skenderije, mogli smo tada igrati samo u dvoranama. Nekad bi mi
susjed posudio bicikl, no nikad nisam propustio trening, najčešće
sam pješačio. Jednom sam došao onamo, a trening je zbog
granatiranja bio odgođen. Nevjerojatno je to. I nisam bio jedini,
bilo je nas dosta koji se nismo dali. Pa iz Sarajeva je malo
prije mene bježao Mario Stanić, Marijo Dodik bio je sam mnom na
terenu. Puno je mojih prijatelja ubijeno, to je najteže
– rekao je jednom prilikom za Večernji.