– Sve što sam stvorila u svojih 25 godina, stvorila sam vlastitim rukama, odricanjima, stvorila sam bez ujaka i stričeva, stvorila sam radom od svoje 17 godine i s ponosom mogu reći kako sam mlada, mala uspješna poduzetnica novootvorenog obrta Janny j.d.o.o. u Kotoribi sa šest zaposlenika u ugostiteljstvu – započela je svoju priču 25-godišnja Andrijana Matoš iz Kotoribe koja je u tom poslu nešto više od godinu dana.
Sasvim dovoljno da nakupi nebrojeno epizoda, nažalost onih od kojih se u pojedinim trenucima ježi koža i priča koje ne ulijevaju optimizam već u samom njezinom ulasku u poslovne vode gase poslovni optimizam.
– U tih godinu dana doživjela sam toliko toga koliko jedan ugostitelj ne doživi tijekom cijelog radnog vijeka – kaže, dodajući kako je odlučila priču podijeliti s javnošću, a svjesna posljedica za njezinu osobnost i njezinu imovinu.
Počet ćemo s pričom koju je, jadna i čini se bespomoćna, prije tri mjeseca uputila na adresu kabinet@mfin.hr (op.a. Ministarstvo financija RH) misleći kako će dobiti bar neku povratnu informaciju. Nažalost…
‘Dobar dan! Ja sam Andrijana Matoš, živim u Kotoribi 16 godina. Imam 25 godina. Vlasnica sam novootvorenog obrta Janny j.d.o.o. i u ime mojega obrta molila bih da poduzmete nešto vezano uz problem koji se dugo vremena dešava u mojem malom mjestu’, započinje pismo u kojem dalje slijedi:
‘Problem kojeg imamo kao selo na kraju Međimurja je romska nacionalna manjina s kojom se borim od kako sam počela raditi. Svakog mjeseca, od 20. do 26., kada dobivaju svakojaku novčanu pomoć i njome osokoljeni pojedinci prave probleme u selu pa tako i mojem ugostiteljskom objektu. To su ljudi koji kupuju nove automobile o kojima osobno, kao i drugi ljudi, možemo dugo sanjati jer nam naša novčana primanja to ne dopuštaju.
Njihova djeca za to vrijeme selom hodaju bosa, oskudno odjevena, a o njihovom bezobrazluku i aroganciji suvišno je trošiti riječi, a kako ne bi bili takvi kada u tom bezobrazluku i aroganciji dominiraju njihovi roditelji. Oholi su prema svima nama. U te dane kada imaju novce samo se opijaju po kafićima i trgovinama’, piše Adrijana i moli:
‘Molila bih u ime svih Kotoripčana da pokušate riješiti te probleme jer nije u redu da svi mi u Lijepoj našoj plaćamo sve moguće račune, školujemo našu djecu, uzdržavamo obitelji s niskim novčanim primanjima od kojih nam još i Vi uzimate dio kako bi namirili spomenutu manjinu’.
Gospođa kaže kako nema ništa protiv ako ti novci koji nam se uzimaju pronalaze mjesta kod stvarno potrebitih obitelji koji si nažalost ne mogu kupiti kruh, platiti račune, ali je protiv da se novci daju takvim obiteljima koje troše na alkohol, a ne na svakodnevne životne potrebe. ‘Zato vas molim još jednom, probajte riješiti taj problem jer nažalost niti naša policija u Međimurju ih ne može smiriti.’, završava vapaj gospođe Matoš.
U razgovoru je rekla kako je to napisala u očaju, a povod svemu su ispadi koji se tijekom dana događaju u njezinom objektu. – Kada oni punih džepova dođu u kafić u početku je red. Kako vrijeme odmiče postaju sve neugodniji pa se događa da ostali gosti jednostavno prešutno izlaze iz lokala, a možete misliti koliki je tada njihov ‘ponos’.
Nerijetko se događa da pojedinci ne žele podmiriti troškove ispijenog pića. Doduše, ja s time nemam problema, no moje osoblje teže s njima izlazi na kraj pa im nerijetko fizički prijete – kaže Andrijana i dodaje kako je posebno pogađaju učestale noćne provale od strane tih istih ‘gostiju’, a prijaviti se ne isplati glede šteta koje su najčešće manje od 1.000 kuna.
– I tako svako jutro čekam hoće li me netko od djelatnika obavijestiti o provali ili drugim štetama – dodaje Andrijana i sa žaljenjem gleda na prekrižene riječi sustava, a ona i slični su njegove žrtve.
– Nalazim se u raljama suživota s ljudima koji me sustavno, na oko bezazleno, potiskuju na dno poslovnosti, a tek sam ‘rođena’. Napravila sam u objektu kojeg sam uzela u zakup sijaset novina. Planova imam napretek da mi objekt postane meka za razonodu i okrjepu. Recite mi može li na takav način? – završila je s pitanjem.
Čini nam se da je pismo mlade očajne poduzetnice adresirano na krivu adresu iznijevši probleme koji su rješivi, no oni lebde, a na štetu onih koji su tek zakoračili u život.
