Potrošnja goriva izražena u litrama potrebnim automobilu da prevali stotinu kilometara nekako je pala ne u drugi, nego u treći plan.
Svi razglabaju samo o NOx i CO₂ emisijama i zbrajaju koliko je vozila zahvaćeno namještanjem rezultata na ekotestovima.
Zaboravljamo pritom da su emisije štetnih tvari i potrošnja goriva dvije povezane kategorije.
Nadalje, broj automobila uz koje se tvornički navodi zavaravajući podatak o potrošnji puno je veći, jer ovim su tipom zavaravanja obuhvaćeni svi automobili.
Niti jedan automobil ne troši onoliko goriva koliko mu na tvorničkoj deklaraciji piše. Ni dizelaš, ni benzinac, ni hibrid.
I za to čak nije ni sva krivnja na proizvođačima automobila.
Kriv je trom sustav, kriv je način testiranja koji je utvrđen još u 70-ih godina.
Više je puta dotjerivan, zadnji put 1996. godine, ali i dalje je sustav koji bi trebao simulirati stvarne uvjete vožnje prosječnog automobila u velikom raskoraku s realnošću.
Uvjeti u kojima se automobilima testira potrošnja doslovno su laboratorijski; automobili u njima zapravo i ne prevaljuju stvarne testne kilometre.
Toga su svi svjesni – i oni koji provode testove, i oni koji proizvode automobile koji se testiraju, ali i oni koji te automobile kupuju.
Trenutno se radi na novom protokolu testiranja potrošnje vozila, koji bi imao više dodirnih točaka sa stvarnim uvjetima vožnje.
