Starenja smo rijetko svjesni, samo kad svakodnevne stvari više ne funkcioniraju najednom postajemo svjesni da smo još “nedavno” to mogli. Ako ne vjerujete da ste ostarjeli, možete se pokušati utrkivati sa svojom djecom, primjerice u penjanju.
Nije to više stvar samopouzdanja, nego utrka generacija u kojoj se odnosi neprestano mijenjaju. Ako se pitate što vam se dogodilo, najbolji odgovor nudi Fordov istraživački centar u Achenu, gdje možete ostarjeti od 41 do 70 godina za taman toliko vremena koliko vam treba da obučete posebno odijelo.
S njim dobijete štitnik na vratu, ortozu na laktovima, koljenima i gležnjevima, korzet povezan s naramenicama koji ograničava pokretljivost baš kao i normalan proces starenja. Rukavice od lateksa simuliraju smanjeni kontakt pri svakom dodiru, a čepovi u ušima čine i da vam je sluh lošiji.
Mliječne naočale daju vam posve pogrešan dojam, a lijevim okom ni brojke više ne vidite dobro. Zapravo, nije to još najgori scenarij. Još bi lošiji rezultati mogli biti nakon 30-godišnjeg izležavanja na kauču, jer fizički aktivni seniori mogu puno utjecati na svoje zdravlje.
Ford, kao i drugi proizvođači, odijelom za povećanje prosječne starosti nastoji realno dočarati kako se u automobilu snalaze stariji kupci. Mladim inženjerima to je osnovni alat koji im nakon samo jednog dana korištenja može dati sve odgovore te iz promijenjene perspektive pokazati koliko je vozilo primjereno za sve dobne kategorije.
Svježe zapakiranom u prilično “hendikepirano” odijelo, novi osjećaj dolazi već s prvim otvaranjem oka. Ulazak u Ford C-max pokazuje umjetno kočenje zglobova, pa se osjećam kao vitez u oklopu. Inače vrata velikodušne veličine odjednom se pretvaraju u usko grlo. Osjećaj kao na brodu.
Sasvim malo primjetna ograničenja pod dojmom ovih naočala pretvaraju se u opstrukciju, pogotovo kad želite dohvatiti neku tipku. Vizija u prostoru ne funkcionira odmah – u lijevom ste oku praktično slijepi jer, osim zamućena pogleda, “hvata” samo naniže od ramena, a zbog ograničene pokretnosti vrata dobivate novi mrtvi kut. Ovaj put je puno veći nego za upravljačem, što može biti zabrinjavajuće. Pogled je važan, a s ovim je naočalama simuliran i glaukom, koji može zahvatiti oba oka.
Nastavljamo dalje s eksperimentom. Sjedamo u VW Golf VI. Uvode me kao “umjetnu” stariju osobu. Nema problema, u velikoj mjeri. Vozačko je sjedalo glatko i dostatno, a tek kad pokuša doći do pretinca za rukavice vozač postaje svjestan kako ga odijelo zaustavlja.
Svi dublje postavljeni dijelovi ostaju nedostupni. Dakle, Golf Plus trebao bi biti bolji za starije osobe. Viši položaj sjedenja olakšava ulazak i izlazak, a djeluje puno veći, čak i veći nego što to opravdava iznos od 800 eura koliko je Plus skuplji od običnog Golfa.
Primjećujem i da odijelo ipak ne može simulirati jednu važnu stvar – gubitak snage u starosti. Dok ja pri ulasku i izlasku novi “invaliditet” mogu barem dijelom kompenzirati, seniorima baš i nije toliko jednostavno. Odabiremo i manji automobil. Snaga tu ne igra toliku ulogu.
Pokušaj sjedenja u VW Polu nadilazi moje granice. Ukočena koljena ne mogu se provući ispod stupa upravljača, a teške noge ne prolaze ispod nožnih komandi. Bolje je sjedalo pomaknuti unazad, namjestiti se i onda ga opet vratiti naprijed, u položaj za vožnju. Easy-entry sjedenje ili barem električno podešavanje bilo bi od velike pomoći.
Na, ako se prepreke javljaju već u malom automobilu, kako je tek onda jedan stupanj niže – u sportskom? Najgori slučaj, otvorio sam vrata Porschea 911. U međuvremenu sam počeo razmišljati kao vozač američkog SUV-a u koji se sjeda strategijom “najprije stražnjica” pa tek onda ostatak.
Noge su, dakle, problem. Ali ništa, veliko iznenađenje! Carrera je sve samo ne teška za ulazak. Široka vrata omogućuju da vrlo lako uđete u nju, pa je i noge lako provući. Doduše, na lijevoj je malo teže balansirati i prebacivati se preko šireg praga, pa su ona ista široka vrata sada nedostatak. Sigurnosni pojas je toliko straga da ga je gotovo nemoguće dohvatiti, doista nezamislivo.
Problema ima i s Porscheom Panamerom: dok na prednjim sjedalima ima mjesta i do njih je lako doći, straga jedva da ima mjesta. Noge se mogu ugurati samo uz teškoće, uz gledanje sjedala u provlačenju kroz uski otvor vrata.
Nakon ovog eksperimenta ostaje zgodno iskustvo u kojem je važna jedino širina otvaranja vrata. Pristup otvaranju vrata trebao bi biti “zgodan”, da se umirovljenici ne muče kao što smo se mi “mučili” tijekom ovog umjetnog starenja. To je ipak nešto do čega ima još 30 godina, piše Automotorisport.hr.