Jeftinije je proizvesti kontrolne ploče s istim oznakama, nego kao nekada proizvoditi specifične instrumente za svaki model
Svi smo mi nekada, kao djeca, svojim nosevima musala stakla
automobila kako bi saznali posljednju brojku brzinomjera, i
ponekad bi uslijedio trenutak oduševljenja – “ide 260!”. Veselju
ne bi bilo kraja, no ta famozna “posljednja brojka” u većini
slučajeva uopće nije označavala maksimalnu brzinu tog automobila.
Naime, većina prosječnih automobila koje možete vidjeti na ulici
ima instrument graviran između 220 i 260 km/h, no znači li to da
ti prosječni automobili zaista mogu postići brzinu od 220, ili
čak 260 km/h? Odgovor je, naravno, ne. Prosječna maksimalna
brzina mnogih modernih automobila danas kreće se oko
160 km/h, pa je logično postaviti pitanje, zašto su onda
gravirani na ove brojke iznad 200 km/h?
Prvi razlog su naravno troškovi proizvodnje. Mnogo je jeftinije
proizvesti kontrolne ploče s istim oznakama, nego kao nekada
proizvoditi specifične instrumente za svaki model. Zbog toga
modeli niže, srednje i više klase danas gotovo svih proizvođača
imaju unificirane brzinomjere, dok najsnažnije izvedbe, koju će
vam proizvođač i masno naplatiti, dobivaju posebne instrument
table s brojkama od 280 ili 300 km/h, te možda nekom sportskom
oznakom, tipa “M”.
Drugi razlog je čisto psihološke naravi – veća brojka na
brzinomjeru slabog automobila dati će osjećaj da se ipak ne sjedi
u tako sporom automobilu. I zaista, kome bi bilo drago da vozi
automobil kojemu je posljednja brojka na tabli 150? Usto, vožnja
autoputom brzinom od 150 km/h sa “zakucanom” kazaljkom mogla bi
izazvati nepogodan osjećaj kod vozača, zaključuje portal jutarnji.hr/autoklub.
