Nije trebalo dugo vremena da se senzacionalna vijest o otvaranju proizvodnih pogona uglednog korejskog proizvođača u Varaždinu raspline kao mjehurić od sapunice, baš kao i sve slične najave u prošlosti. No, činjenica jest da zbog niskih prosječnih primanja u odnosu na srednjoeuropsku konkurenciju Hrvatska postaje sve zanimljivija ulagačima
Na prvu, vijest je zvučala sjajno. Hyundai stiže u Hrvatsku, ne
samo da bi proizvodio dijelove, mjenjače ili motore, već
sastavljao čitav automobil. I to ne bilo gdje. Izvor blizak Vladi
otkrio je da ugledni korejski proizvođač koji je u 2017.
prodao 4,5 milijuna automobila i pritom ostvario dobit od
4,28 milijardi dolara puna dva mjeseca razmatra ideju o gradnji
proizvodnih pogona blizu Varaždina. Čak se izašlo i s konkretnom
lokacijom – informator je otkrio (ili je novinar zaključio) da je
riječ o obližnjoj gospodarskoj zoni u Trnovcu Bartolovečkom.
I tako su ljudi početkom prosinca 2018. ponovno na dan ili dva
počeli vjerovati u toliko sanjan dolazak autoindustrije u
Hrvatsku, sve dok se sve skupa ubrzo nije rasplinulo kao mjehurić
od sapunice. Nije slutilo na dobro već kad se saznalo da je
Ivan Čehok, gradonačelnik Varaždina, prilično
iznenađen s informacijom da mu u susjedstvu treba izrasti
tvornica automobila. A kako od svega neće biti ništa
potvrdila su sljedeća dva događaja.
Prvo je, naime, sam ministar gospodarstva Darko
Horvat priznao da nema nikakve potvrde da bilo tko iz
autoindustrije dolazi u Hrvatsku, već da je samo pozvao četiri
ili pet ključnih aktera u automobilskoj industriji te da je
Hyundai među njima. A zatim se saznalo da o ovoj priči baš ništa
ne znaju niti u veleposlanstvu Koreje…
Sve to jasno pokazuje da se ražanj ponovno zapalio dok je zec
daleko u šumi i da od skore izgradnje tvornice automobila kod nas
niti ovoga puta nema ništa. No, bilo je to jasno svakome barem
malo upoznatom s uobičajenim postupanjem kod ovako velikih
ulaganja. Takav posao baš uvijek prate dugi i prilično burni
pregovori, pa je gotovo nemoguće da prvi glas o poslu dođe od
‘neimenovanog izvora bliskog Vladi’.
Ništa, naime, ne znači čak i kad započnu konkretni pregovori
– što se u ovom slučaju nije dogodilo – jer proizvođači
prije konačne odluke pregovaraju s nizom država i traže
najpovoljnije rješenje. Tako je, primjerice, trebalo biti i 2012.
kad je krenula posljednja priča o izgradnji tvornice auta.
Hrvatska je tada uz Slovačku, Češku, Mađarsku i Sloveniju
spomenuta kao jedna od država u kojima bi BMW mogao graditi
tvornicu automobila, no sve je palo u vodu kad su Bavarci u
službenom priopćenju naveli da se uopće nemaju namjeru širiti na
Istok…
Kako dolasku ulagača iz autoindustrije prethode dugi i teški
pregovori koje je teško sakriti od medija svjedoči i slučaj
Hyundaija – kako je Češka jedan od kandidata za njihovu prvu
tvornicu na europskom tlu prvi se put saznalo još sredinom 2005.,
više od tri godine prije nego će iz nje izaći prvi auti. A kako
su ozbiljno zagrizli za Nošovice već u rujnu 2005. znao je svaki
uzgajivač popularnog lokalnog kupusa.
Država, naime, nikako nije uspijevala otkupiti potrebnih 260
hektara za tvornicu i čitava priča bila je na rubu propasti. Sve
dok Vlada svim obiteljima u regiji nije obećala 100.000 čeških
kruna (oko 30.000 kn) za ‘kompenzaciju zbog negativnih učinaka
gradilišta’ te zaprijetila izvlaštenjem svima koji ne
prodaju zemlju. Neki posjednici tada su spominjali i anonimne
prijetnje smrću…
I to najbolje pokazuje kolika je bila šansa da Hyundai dolazi u
Varaždin, a da gradonačelnik to sazna od novinara. Kao i da
tvornica bude smještena u dijelom već izgrađenoj gospodarskoj
zoni u Trnovcu Bartolovečkom od skromnih 60 hektara, piše portal
jutarnji.hr/autoklub.
No, činjenica jest i da dolazak tvornice automobila u Hrvatsku
danas nije toliko nemoguća stvar kao što je bila prije desetak
godina. I to ne zato što smo sad pametniji ili su
poticaji kakve promovira Agencija za investicije i
konkurentnost išta privlačniji ulagačima. Zapravo, čovjeku
bude smiješno dok čita prigodne brošure u kojima se kroz tvrtku
Rimac Automobili prikazuju uspjesi hrvatske autoindustrije, za
prednosti se navodi čak 5000 ljudi koji godišnje završe tehničke
fakultete, prodaje priča kako tu baš svi govore engleski, a 62
posto pritom zna i njemački…
Ne treba, doduše, niti očekivati da će država tu pričati o
tmurnoj svakodnevici u kojoj se Rimac Automobilima nije pomagalo
dok su rasli i razvijali se nego im se čak dolazila isključiti
struja kad nisu imali novca za račune. Kao i da upravo zbog
nedostatka domaćeg stručnog kadra danas u Svetoj Nedelji rade
ljudi rođeni od Brazila do Šri Lanke…
Istina jest, međutim, da smo u međuvremenu ipak postali
konkurentniji i to zahvaljujući vlastitoj gospodarskoj propasti.
Postali smo, naime, jeftini. Čak i u odnosu na
Rumunje, kojima su se mnogi donedavno smijali. No,
zaposlenima u rumunjskoj autoindustriji od 2010. do danas
prosječna plaća porasla je za čak 143 posto i sada im poslodavac
u prosjeku isplaćuje pristojnih 1070 eura. U Češkoj (1293 eura),
Slovačkoj (1210 eura) i Mađarskoj (1209 eura) rad je još i
skuplji nego u hrvatskoj autoindustriji, gdje prosječni
zaposlenik prima 1073 eura.
U prilog nam ide i što je rast proizvodnje u spomenutim državama
doveo do nedostatka radne snage. Upravo zato je Škoda nedavno
tražila radnike i u Hrvatskoj, nudeći početnu plaću od 1000 eura.
U problemima su i Poljaci koje donekle spašava veliki priljev
radnika iz Ukrajine, Slovaci radnu snagu traže u Srbiji… Kad se
podvuče crta, jedini pravi konkurenti za novu tvornicu su nam
upravo Srbi, slabo plaćeni i predvođeni političarima voljnima
skinuti gaće kako bi privukli ulagače iz autoindustrije.
Da od svega neće biti ništa bilo je jasno već kada je
gradonačelnik Ivan Čehok ostao zatečen informacijom da u grad
kojim upravlja dolazi tvornica Hyundaija. Kad bi se nešto stvarno
kuhalo to ne bi mogao biti slučaj. Ideja da se tvornica Hyundaija
uopće može smjestiti u djelomično već izgrađen prostor
gospodarske zone u Trnovcu Bartolovečkom od skromnih 60 hektara
pokazuje dubinu nerazumijevanja situacije.
Češki primjer: pogoni u češkim Nošovicama rasprostiru se na
čak 260 hektara, a kad je krenuo otkup za ulaganje znao je svaki
seljak u kraju.
Hrvatski snovi o pokretanju automobilske proizvodnje traju više
od dvadeset godina i nisu mrtvi iako stručnjaci uporno ponavljaju
da su šanse za takav scenarij minimalne. No, nada umire
posljednja… Šansa za dolazak proizvođača u Hrvatsku postoji prije
svega zbog pojačane potražnje za elektroautima. Zahvaljujući
Rimac Automobilima tu dobro kotiramo, a električna Hyundai Kona
se primjerice u ovom trenutku proizvodi u Koreji.
Rast proizvodnje doveo je do nedostatka proizvodnih kapaciteta,
ali i radne snage na Istoku Europe. Posljedično su ondje narasle
i plaće, što Hrvatsku čini konkurentnom. Ministar gospodarstva
Darko Horvat sam je priznao da službene potvrde o dolasku
Hyundaija nikad nije niti bilo, već da su Korejci samo pozvani da
ulažu u Hrvatsku.
Ovo su proizvođači automobila koji su ‘dolazili’ u
Hrvatsku posljednjih 20 godina:
Audi, 1998.
Njemačka premium tvrtka namjeravala je sklapati kompaktni A3 u
šibenskoj tvrtki TLM
Mercedes, 2000.
Predstavnici tadašnjeg DaimlerChryslera stigli su ispitati
mogućnosti ulaganja, bez konkretnog dogovora
Kia, 2006.
Korejci su planirali ući u hrvatska brodogradilišta i usput
napraviti tvornicu automobila u Šibeniku
Toyota, 2004.
Novine su na sva zvona pisale o dolasku japanskog giganta, a
tvornica se trebala graditi u okolici Vukovara
Ford, 2007.
U sinjskoj gospodarskoj zoni Kukuzovac trebala se graditi
tvornica za 5000 radnika
Proton, 2008.
Predstavnici našeg automobilskog klastera pregovarali su s
Malezijcima o gradnji tvornice automobila ili dijelova
BMW, 2012.
Ian Robertson, član uprave tvrtke BMW, spomenuo
nas je kao jednu od zemalja gdje bi bavarska tvrtka mogla graditi
proizvodni pogon. No, uskoro je sve demantirano
