Plaćamo najskuplje ceste u Europi pa 4000 km od Hrvatske do Rusije košta kao i 800 km po Hrvatskoj, a pritom se Švicarci voze cijelu godinu za manje od 300 kn, Česi za 400 kn, a Slovenci za 820 kn, koliko iznosi naša povratna karta na dionici Osijek- Ploče
Znate li da cijena autoceste do Njižno Novgoroda i natrag do
hrvatske granice stoji 512 kuna! Od 5492 kilometra gotovo 4000
kilometra pokriveno je na ovoj ruti autocestama. Jedino kroz
istočnu Poljsku i nešto malo kroz Slovačku i Rusiju vozi se
državnim cestama.
Ovo je već za rubriku vjerovali ili ne, ali mi u Hrvatskoj za
manje od 1000 km vožnje po autocestama plaćamo jednakih 512 kuna.
To je gotovo kao i kilometraža koja odgovara dionici od Splita do
Varaždina i nazad, za što valja izdvojiti jednakih 512 kuna!
Naše su autoceste najskuplje
Ovaj frapantni podatak govori sam za sebe i samo potvrđuje
notornu činjenicu kako su naše autoceste daleko najskuplje u
Europi. Famozna dionica od Macelja do Zaprešića stoji i do 0,80
kuna po prevaljenom kilometru. Europski prosjek je 0,50, a nas je
putovanje po kilometru autoceste na utakmicu s Argentinom u Start
– Hyundaijevoj karavani, od hrvatske granice do prekrasnog Njižno
Novgoroda, stajalo mizernih 0,12 kuna! Nešto skuplje, ali ponekad
i dvostruko jeftinije nego po našim autocestama dolazi se od
Hrvatske do Hamburga, Varšave, Amsterdama, piše portal Automobili.hr.
Dali smo si truda te istražili kako je to širom Europe, od
Portugala na krajnjem zapadu, pa sve do istoka Rusije, do Njižno
Novogroda, grada koji je udaljen od Moskve gotovo 500 kilometara.
Naša ljetna putešestvija od 14 dana po istoku Europe, ponajprije
po Rusiji te bogato iskustvo prometovanja po ostatku Europe opet
je dokazalo kako su naše autoceste daleko najskuplje.
Kako to objasniti? Najlakše indoktrinacijom i političkim
uvjeravanjem kako je kod nas u najmanju ruku jednako, ako ne i
bolje nego širom svijeta. No praksa i činjenice ogoljuju trenutno
cjenovnu politiku, političare koji zagovaraju postojeći i još
skuplje modele, baš kao i sam sustav naplate na naplatnim
kućicama koji se pokazuje kao najgori mogući.
Gotovo sve naše susjedne zemlje odabrale su vinjetni sustav koji
je osjetno jeftiniji, a koji je iznimno dobro prilagođen
domicilnom stanovništvu. Godišnje vinjete u pravilu omogućavaju i
još osjetnije nižu cijenu po prevaljenom kilometru, a primjer
Mađarske koja uz sve poznate vinjetne tarife ima i onu super
povoljnu godišnju za korištenje samo po pojedinim županijama.
Tako po cijeni desetodnevne državne vinjete možete se po
određenoj županiji voziti cijelu godinu.
Takav je bio model predložen i u nas, čak su ga vladajući dok su
se borili za vlast gurali, no čim su zasjeli u fotelje zaboravili
su na obećanja i iz dana u dan naplaćuju nam sve više tarife.
Dijametralno različiti sustav primjenjuju Švicarci, gdje je ćete
platiti autoceste za cijelu godinu jedva 38 franaka. Toliko
iznosi korištenje autoceste od Zagreba do Ploča i to samo jednom.
U Švicarskoj se vozite koliko god vas je volja. Vinjetni sistem i
smišljen je ponajprije da bi se domicilnom stanovništvu, a i
onima koji se puno voze po autocestama, omogućilo njihovo što
jeftinije korištenje. Svi oni koji su u tranzitu i koji rijetko
koriste autoceste u vinjetnom sustavu nisu u najboljoj poziciji i
uglavnom je riječ o strancima.
Dva puta jeftinije u Bjelorusiji
Naš nas je put vodio preko Mađarske gdje smo tjednu vinjetu
platili 70 kuna, a tek koju kunu više stajale su nas autoceste u
Slovačkoj. Istočni dio Poljske gotovo da je bez autocesta i
većim smo dijelom vozili po lokalnim prometnicima. Iznimno je
zanimljivi i model koji se primjenjuje u Bjelorusiji.
Tamo ćete platiti ceh po prevaljenom kilometru autoceste. I to
samo kakve. Bjelorusija je, suprotno predrasudama, pokrivena
modernom autocestom u cijeloj dužini od Bresta uz Poljsku
granicu, pa sve do 675 km udaljene granice prema ruskom
Smolensku. Za nešto više od 1300 km po tamošnjoj dionici platili
smo koji cent više od 50 eura, ili približno 400 kuna, ili
0,30 kuna po kilometru.
Bez obzira na to što smo na putovanja do Rusije i natrag upravo u
Bjelorusiji platili 77 posto cestarine, njihove su autoceste po
kilometru i dvostruko jeftinije od naših. Svi moraju imaju
elektronski uređaj poput ENC-a, s time što nigdje nema
zaustavljanja, već sve prati elektronika, odašiljači i veze.
Upravo ljetno poskupljenja naših autocesta dodatno je
aktualiziralo ovaj problem i još jače potenciralo ovaj nonsens.
Farbanje vozača i tunela
Za razliku od protekle godine kad je ljetno poskupljenje
autocesta stupilo na snagu od 1. srpnja, ove godine smo u period
10 posto viših tarifa ušli već 15. lipnja, a trajat će do 15.
rujna. Već ionako visoka cijena od 181 kunu za vožnju od Zagreba
do Splita time je narasla na okruglo 200.
U HAC-u takvu odluku pravdaju produljenjem turističke sezone, ali
nitko vozače ne može uvjeriti u ispravnost odluke da ionako
visoke cijene cestarina budu još ‘podebljane’. I bilo bi to
donekle prihvatljivo kad bi u suprotnom cijena u zimskim
mjesecima bila znatno niža. Svi bi se šutke složili s odlukom da
se tijekom ljetnih mjeseci turistima naplati viša cijena, kako bi
lokalno stanovništvo izvan ljetne sezone moglo uživati nižu
cijenu.
Ali, ne! Nakon 15. rujna vratit ćemo se na istih onih početnih
181 kunu za vožnju od Zagreba do Splita, odnosno od naplatnih
kućica Lučko do Dugopolja. To što u zimskim mjesecima autoceste
zjape prazne, što se teretni prijevoz seli na državnu cestu D1 i
što se time osjetno narušava sigurnost prometa očito nikoga nije
previše briga.
Božidar Kalmeta, čovjek koji je godinama bio na čelu HAC-a, tvrdi
da nije znao da su cijene bojanja tunela i signalnih stupića
višestruko veće od tržišnih. Godinama su autoceste služile kao
bankomat, pokradeni su silni milijuni kuna, a sve to u konačnici
moraju platiti građani na naplatnim kućicama. Istim onim kućicama
kojih više ne bi trebalo biti.
Tako je barem pompozno najavljivao novi/stari ministar Oleg
Butković koji se kleo u vinjete da bi na kraju odustao od njih i
počeo najavljivati da ćemo kroz nekoliko godina dobiti znatno
suvremeniji sustav naplate GPS-om. Nažalost, vozačima to uopće
neće smanjiti cijenu korištenja autoceste. U biti povećat će je,
jer bi se u slučaju prelaska na takav sustav počele naplaćivati i
pojedine dionice poput gradskih obilaznica koje su trenutačno
besplatne.
Drugi golem problem su cestarski sindikati. Uklanjanjem naplatnih
kućica stvorit će se višak od nekoliko stotina zaposlenih.
Naravno, svako odugovlačenje lomi se na leđima krajnjih
korisnika. Osim već spomenutog ljetnog poskupljenja, drugu godinu
zaredom, i ENC naplata gubi prednost, jer se popust od 20 posto
smanjuje prema svega 13. Sve to rezultira i sve većim
prebacivanjem osobnih vozila na lokalne ceste. Vozači tako mogu
znatno uštedjeti, a pritom i laganijim tempom smanjiti potrošnju
goriva. To što je autocesta kudikamo sigurnija, mnogi stavljaju u
drugi plan.
Autocesta je 10 puta sigurnija
Sustav naplate vinjetom riješio bi problem selidbe većine prometa
na lokalne ceste. OK, postojao bi određen broj vozača koji ne bi
niti izlazio na autocestu, ali većina bi ipak posegnula za
godišnjom vinjetom, jer bi im se višestruko isplatila. Određene
studije pokazale su kako bi cijena od 1000 kuna za godišnju
vinjetu bila dobro odmjerena u usporedbi s troškovima kreditnog
zaduženja i održavanja autocesta.
Premda je i to prilično skupo, ako usporedimo cijene vinjeta
zemalja u okruženju, na godišnjoj razini većini vozača isplatilo
bi se jednokratno platiti tih 1000 kuna. Uštedjeli bi novac, a
vožnja bi im bila kudikamo sigurnija. Zato je to u prijedlog za
županijske vinjete, poput onih u Mađarskoj. Trenutačno se više od
70 posto prometa u Republici Hrvatskoj odvija na državnim
cestama, a autoceste većinu godine zjape prazne. Ako usporedimo
podatke o broju vozila sa susjednom Slovenijom, koja ima sustav
naplate vinjetama, brzo dolazimo do zaključka kako je
iskorištenost njihovih autocesta gotovo 2,5 puta veća.
Ovo je zapravo i puno veći problem, jer sigurnost koju nude
autoceste smanjuje troškove zdravstva, osiguranja, šteta,
povećavaju sigurnost, ugodu, skraćuju vrijeme, povezuju udaljene
dijelove države… Dobro se je podsjetiti kako je do otvaranja
punog profila autoceste A1 2003., na državnoj D1 ginulo godišnje
između 60 i 75 sudionika u prometu. Danas je taj broj i deset
puta manji.
I Nijemci su svjesni činjenice da je vinjetni sustav odličan
način punjenja državnog proračuna u tranzitnim zemljama i
pokušavaju ga već dvije godine na užasavanje Europske komisije
uvesti.
Sulude cijene izgradnje autocesta u Hrvatskoj – 110
milijuna kuna za 1 km auto ceste
Cijena gradnje autoceste na dionici Zagreb-Split stajala je u
prosjeku 30 milijuna kuna po kilometru, no, cijena gradnje
autoceste od Zagreba prema Sisku, na dionici koja nije niti
izbliza toliko građevinski zahtjevna, popela se na suludih 110
milijuna kuna po kilometru. Takva cijena pravdana je skupim
otkupom zemljišta, ali i čitavim nizom drugih razloga, nakon
kojih iznad glave ostaje brdo upitnika. Ne treba se stoga čuditi
što je HAC stalno u gubicima, a krajem 2017. godine dug je
iznosio od oko 22 milijarde kuna.
Vinjeta, zamah za gospodarstvo
Osim povećanja sigurnosti prometa i smanjenja negativnog utjecaja
na okoliš, uvođenje vinjeta imalo bi i dobrih učinaka na
gospodarstvo. Naime, smanjenje investicija u prometnu
infrastrukturu (naplatne kućice, dvostruki mostovi…) omogućava
dodavanje novih čvorova čime se povećava potencijal zemljišta uz
autocestu, a veća količina prometa pogoduje boljem korištenju
postojećih i izgradnji novih motela i benzinskih postaja.
GPS sustav naplate
Projekt na razini EU ima cilj uvesti jedinstvenu naplatu
cestarine u svim zemljama članicama putem satelita koji prati
određeno vozilo pomoću ugrađene opreme, a izračun i naplata vrše
se isključivo prema kriteriju prijeđenog kilometra. No, premda je
GPS (Global positioning system) danas na razini vrlo velike
preciznosti pojedine studije pokazale su kako se može dogoditi da
zamjeni autocestu s lokalnom cestom koja je paralelna s
autocestom te tako naplati uslugu koja nije konzumirana.
Loš položaj autocesta u Hrvatskoj
Studije Instituta prometa i veza pokazale su kako autoceste u
Hrvatskoj pate zbog prevelike prosječne udaljenosti između
čvorova na autocestama i prevelike udaljenosti autocesta od
središta većih gradova i naselja. Po tim kriterijima Hrvatska je
najnepovoljnija u usporedbi s većinom gradova u Europi i svijetu.
Posljedica toga je da lokalni prigradski pa i bliži međugradski
promet gotovo uopće ne koristi autoceste.
Zimi zjape prazne
Tijekom zimskog perioda na našim autocestama vlada prava pustoš,
a jedino se iznad granice profitabilnosti drži dionica od Zagreba
do Lipovca. Sve ostale su deblo u minusu. Primjerice, na
Dalmatini je promet zimi čak 10 puta manji nego u ljetnim
mjesecima, dok je na dionici od Zagreba do Rijeke manji za 5,5
puta.
Europske zemlje s klasičnim sustavom naplate
Bjelorusija, BiH, Francuska, Hrvatska, Irska, Italija, Latvija
(iznad 3tone), Norveška, Njemačka (iznad 7,5 tona), Makedonija,
Poljska, Portugal, Srbija, Španjolska
Europske zemlje s naplatom vinjetama
Austrija, Bugarska, Češka, Madžarska, Moldavija, Rumunjska,
Slovačka, Slovenija, Švicarska, Turska, Velika Britanija
