Mehaničarima, električarima i limarima značajno je porasla vrijednost na tržištu rada, posla ima kao u priči, za deficitarna zanimanja daju se i godišnje stipendije od 9000 kn... Svejedno, interes za ove škole nije porastao, a pola učenika upisuje se tu samo zato što zbog loših ocjena nisu prošli nigdje drugdje. No, ima i pozitivnih primjera...
Od 25.805 trenutačno slobodnih radnih mjesta na portalu Hrvatskog
zavoda za zapošljavanje, 143 su otvorena za automehaničare, 27 za
autolimare, 37 za autoelektričare, 13 za automehatroničare, 41 za
autolakirere… A tu je i brdo drugih poslova koji također
zahtijevaju gore navedena zvanja. Primjerice, onih u trgovini
automobilskim dijelovima. I pritom uopće nisu loše plaćena, piše
portal Jutarnji.hr/autoklub.
Tvrtka iz Varaždinskih Toplica, primjerice, traži
autolakirera i nudi sasvim solidnu plaću od 6500 kuna. Svejedno,
potraga za zaposlenikom im baš i ne ide. Barem se to može
iščitati iz napisanog, obzirom da usprkos primamljivoj plaći
navode i da radno iskustvo nije neophodno, odnosno da je jedini
uvjet za zapošljavanje završena srednja škola.
Koliko su, zapravo, očajni i spremni spuštati kriterije pokazuje
što na kraju oglasa govore da će prihvatiti i kandidata koji nema
završenu srednju školu za autolakirera, ali onda ipak traže neko
radno iskustvo…
U trenutku kad su mnogi majstori napustili zemlju i znanje
krenuli naplaćivati po Njemačkoj i Irskoj, kvalitetan mehaničari,
električari i limari vrijede zlata. No, to nije nimalo povećalo
zanimanje za ta zanimanja, već se na strukovne škole i na te
trogodišnje programe gleda kao na nužno zlo.
Dok se u gimnaziju teško upisati s manje od sedamdesetak bodova,
u automehaničare se u 2017., primjerice, moglo i s mizernih 22,7
bodova, pokazuje ljestvica u Nacionalnom informacijskom sustavu
za prijavu i upis u srednje škole. I tu se dolazi do paradoksa –
dok učenik iz gimnazije u pravilu završava na nekom fakultetu s
čijom je diplomom često osuđen na mizerno plaćene poslove
ili vječiti boravak na burzi, za dobrim majstorima se
servisi jednostavno trgaju. Samim time, njihova je vrijednost na
tržištu rada kudikamo veća, tim više jer se svojim poslom jednako
uspješno mogu baviti kod nas, kao i bilo gdje drugdje u svijetu.
Zanimljivo, veći interes za upis nisu potakla niti dva ozbiljna
programa stipendija namijenjenih deficitarnim zanimanjima, u što
spadaju automehatroničar i autolimar. Iako je riječ o 9000 kuna
godišnje, koje učenici ovih smjerova dobivaju povrh
‘nagrade’ za rad na praksi.
Veliki je problem, otkriva nam Anto Delač,
ravnatelj Elektrostrojarske obrtničke škole u Zagrebu, i što
gotovo polovica učenika koji upisuju ove programe zapravo nisu
zainteresirani za školu. Odnosno, tu se upisuju samo zato što
nisu ‘upali’ nigdje drugdje. Za što, pak, okrivljuje
nepostojanje bodovnog praga, ali i trogodišnji program s kojim
se školovanje može nastaviti tek uz mukotrpno polaganje
razlike u predmetima. Za što se odlučuju samo rijetki. No,
uvjerili smo se da postoje i pozitivni primjeri, mladi ljudi koji
usprkos svojim godinama točno znaju što žele i kakve im sve
prilike donose ova zanimanja. Doduše, ne nužno u Hrvatskoj…
Stjepan Ćibarić, učenik drugog razreda
Industrijske strojarske škole u Zagrebu školuje se za autolimara
i zbog toga prima godišnju stipendiju od 9000 kuna, sviđa mu se
što više ne mora učiti predmete poput kemije i biologije, a
praksu uspješno odrađuje u jednom autoservisu.
Prvo sam se trebao upoznati s radionicom i alatima, gledao sam
što i kako rade majstori. S vremenom sam postajao samostalniji, a
prvi posao bio mi je slaganje prednjeg branika. No, i tada me
nadgledao majstor, kao što će to biti slučaj do kraja trogodišnje
prakse, govori nam Ćibarić.
Od malena ga, kaže, zanimaju auti. Posebno vanjsko
dotjerivanje. Prilikom upisa u srednju školu nije previše
dvojio gdje se želi upisati – zvanje autolimar bio mu je prvi
izbor, i izabrao je školu najbližu svojoj kući u zagrebačkoj
Dubravi. kako je riječ o deficitarnom zanimanju, Ćibarić od
Zagreba prima stipendiju od 9000 kuna godišnje. A plaćena mu je i
praksa, oko 500 kuna mjesečno. Sasvim solidan džeparac…
Izvlačenje i ravnanje lima je najteži dio posla, znatno lakše je
ugraditi novi dio, objašnjava. ‘Kad radiš s limom uvijek bude
ogrebotina, koliko god nosio rukavice. No, nije to ništa
strašno’, govori Ćibarić. Za razliku od većine vršnjaka, zna što
želi postići, ali i kako će to postići.
‘Danas čovjek mora biti hrabar da bi uspio’, zvuči kao da mu je
znatno više od šesnaest godina dok razmišlja na glas. Poslije
škole namjerava ostati u Hrvatskoj uspije li naći pošteno plaćen
posao. Budem li imao plaću barem 5000 kuna, ostajem. U suprotnom,
odlazim, jasno iznosi svoje kratkoročne planove
Ćibarić. Dugoročno, međutim, ipak planira živjeti i raditi u
Hrvatskoj. Stariji brat mu je završio za automehatroničara,
pa bi jednog dana volio otvoriti obiteljski servis. Ipak,
svjestan je da ima još puno posla.
Kao i svakom šegrtu, važno mu je da ima od koga učiti. ‘Primili
su me kao sina, ljudski, i pomagali mi kad kog je to bilo
potrebno’, pun je hvale za kolege iz servisa. Tu odrađuje praksu
od prvog dana, od kada su ga na početku prve godine škole ondje
doveli roditelji. Potpisao je ugovor o naukovanju na tri godine,
ali tek nakon probnog roka.
‘Posao je fizički zahtjevan i nije za svakoga, tako da dio
učenika brzo odustane. Ili se pokažu traljavima, nedovoljno
odgovornima za ovaj posao. U servisima su toga svjesni i stoga su
oprezni pri izboru praktikanata’, objašnjava. Priznaje da mu je
drago što se u srednjoj školi riješio predmeta koji ga nisu
zanimali, poput biologije, kemije i fizike. Najdraži predmet mu
je tehnologija autolimarije, a ocjene kudikamo bolje nego u
osnovnoj školi.
Budući automehaničar Kristijan Stanković u
školu ide u Dugom Selu, a nije mu problem vlakom putovati na
praksu do servisa u zagrabačkoj Dubravi gdje bi volio ostati
raditi i po završetku prakse. No, i Njemačka mu se čini kao
lijepo mjesto za život…
Znam puno prijatelja koji su nakon gimnazije završili u
trgovinama, radom na blagajni, objašnjava nam Kristijan
Stanković zašto se po završetku osnovne škole odlučio izučavati
za automehaničara. Osim toga, kaže, oduvijek je želio biti
automehaničar, a u tome ima i podršku roditelja. Rekli su mi da
sam pametno postupio, govori Stanković.
Jedan tjedan ide u školu u Dugom Selu, a drugi putuje vlakom na
praksu u servis. ‘U prvoj godini sam se lovio, sad je već znatno
lakše’, opisuje iskustva s prakse Stanković, kome su u početku
prepuštali jednostavnije poslove poput puštanja ulja, skidanje
oplate i izmjene filtra. Najsloženiji zahvat s kojim se dosad
susreo je, veli, vađenje i rastavljanje mjenjača.
Poput ostalih šegrta posao obavlja pod budnim okom majstora, a
pritom mu je praksa i plaćena. ‘Automehaničar nije deficitarno
zanimanje i tu se ne dobiva stipendija, no servis mi plaća
odrađeni posao. Ispadne oko 470 kuna mjesečno’, objašnjava
Stanković. Poput većine svojih vršnjaka i on jednim okom gleda
preko granice. ‘Njemačka mi se čini kao dobra zemlja za život’,
razmišlja. No, ne bi imao ništa protiv da ostane ovdje u
servisu i poslije škole, barem do majstorskog ispita koji
slijedi nakon dvije godine rada u struci.
Vrijedni učenik Elektrostrojarske obrtničke škole u Zagreb
Fran Nikolić, u servis na praksu i dalje dolazi
svaki dan, iako je broj obaveznih sati prakse ispunio još prije
dva mjeseca. Kao budući mehatroničar prima stipendiju od 9000 kn,
a da mu posao leži shvatio je još davno dok je popravljao svoje
autiće na daljinsko upravljanje.
Moramo imati najmanje 504 sata prakse u servisu tijekom godine,
što sam ja ispunio još prije dva mjeseca. No, i dalje sam svaki
dan u servisu jer mi je tu zanimljivije nego biti doma, govori
nam Fran Nikolić, koji je prije nekoliko dana završio prvi razred
za automehatroničara.
Relativno novo zanimanje koje objedinjuje znanja o mehaničkim i
elektronskim sklopovima izabrao je nakon što se dobro informirao
na internetu. ‘Danas mehaničar više ne može bez elektrike i
obrnuto’, objašnjava Nikolić zašto nije krenuo u školu za
automehaničara, nego je izabrao ovaj zahtjevniji, ali
traženiji i cjenjeniji smjer.
U odluci mu je pritom sigurno pomoglo i što je automehatroničar,
za razliku od automehaničara, deficitarno zanimanje. Samim tim je
uz naknadu za praksu mogao računati i na godišnju stipendiju od
9000 kuna, koju prima od Ministarstva gospodarstva.
Još je kao malo dijete, kaže, pokazivao je interes za aute.
‘Volim šarafiti od malena, i prije nego se upisao u srednju školu
popravljao je autiće na daljinski. I tada sam shvatio da mu to
dobro ide’, govori nam Nikolić, koji nije prvi član obitelji
vezan uz servis automobila. ‘Djed mi je bio automehaničar u
Vodovodu i ispalo je da idem njegovim stopama’, objašnjava. Živi
u Novom Zagrebu, no nije mu nikakav problem putovati na praksu do
servisa u Španskom, iako aute zasad samo može popravljati, ali ne
i voziti.
Kad je lijepo vrijeme, govori, na praksu dođem biciklom, no ne
treba mi puno niti javnim prijevozom. U startu su mu majstori
prepuštali isključivo lakše zadatke poput izmjene diskova i
pakni, a najteži zahvat s kojim se dosad susreo je izmjena usisne
grane. U osnovnoj školi najdraži predmet mu je bio tehnički, a
sad najviše voli strukovne predmete, posebno Tehnologiju
upravljanja i regulaciju, gdje uči o pneumaticima i hidraulici.
Zanimljivo, i on ima puno bolje ocjene sada nego u osnovnoj
školi…
