NAPLATA CESTARINA Slovačka zna kako se to radi

Priznajemo, osjećali smo se glupo putujući na more u srpnju, nakon već drugog poskupljenja cestarine u 2017. Kao i, vjerujemo, još tisuće drugih. I to ne samo jer smo put iz Zagreba do 380 kilometara dalekog Splita platili čak 199 kuna, skuplje nego da smo, kojim slučajem, krenuli do 1000 kilometara udaljenog Berlina.

Koliko god nas je uzrujala spoznaja da bismo, koristeći se slovenskim i austrijskim vinjetama, te za automobile još uvijek besplatnim ‘Autobahnom’ taj put platili svega 177 kuna, prava nesreća našeg putovanja zapravo je bio nešto drugo – da bismo, naime, uopće pristupili naplatnim postajama u Lučkom, morali smo savladati puzajuću kolonu od čak tri kilometara na turistima potpuno zagušenoj zagrebačkoj obilaznici.

I dok smo, tješeći se, razmišljali kako smo ipak bolje prošli od nesretnika koji su putovali s juga – oni su, naime, svoju priliku da plate cestarinu čekali u koloni od 14 kilometra – sjetili smo se Slovačke. I to s dobrim razlogom.

Tamo smo bili samo dva tjedna ranije, te radeći putopis putovali uzduž zemlje. I pritom baš nigdje nismo čekali u koloni, niti plaćali suludo skupu cestarinu. Stoga se logičnim učinilo napraviti priču o njihovom modelu naplate cestarina, obzirom da bi takav, da je razuma, bio savršen u Hrvatskoj. Kako stvari funkcioniraju u Slovačkoj, koja se, uvjerili smo se, ne može pohvaliti samo najvećim brojem proizvedenih automobila po broju stanovniku na čitavom svijetu, već i najnaprednijim sustavom naplate cestarina u Europi?

Za početak, naplata cestarine se vrši vinjetama. I to elektronskim. To znači da ne samo da ne treba pred naplatnom postajom čekati u koloni kako bi se uzela kartica ili registrirao ENC uređaj, nego i da ne postoje papirnate naljepnice koje je potrebno zalijepiti za vjetrobransko staklo kao, primjerice, u Sloveniji. Zapravo, uopće ne treba fizički posjetiti prodajno mjesto ili tražiti samoposlužne prodajne uređaje, najčešće smještene u sklopu benzinske postaje ili graničnog prijelaza. Malo vičniji tehnologiji, naime, bez problema vinjetu mogu kupiti i iz vlastitog dnevnog boravka, koristeći se internetskim portalom ili aplikacijom za pametne telefone. I to za manje od minutu.

U krajnje jednostavan upitnik treba tek upisati broj i zemlju registracije te mail adresu na koju će biti poslana potvrda o uplati podsjetilo nas je to i na plaćanje ulaska u centar Londona putem internet upisujući registarske oznake u aplikaciju).Platiti se može svim vrstama kreditnih kartica, a paziti treba samo koja se vinjeta bira. U ponudi su 10-dnevne, 30-dnevne i godišnje vinjete, a nude se i vinjete za prikolice. Na vrhu upitnika pritom se ističe da godišnja vinjeta od 50 eura – povoljnija od povratnog putovanja između Zagreba i Splita – vrijedi do 31. siječnja sljedeće godine.

To znači da, kupi li se početkom siječnja, vrijedi 13 mjeseci, ali i da nabavljena kasnije tijekom godine vrijedi kraće. Stranim vozačima, na proputovanju ili turističkom posjetu, stoga su privlačnije 10-dnevne vinjete od 10 eura, kao i tek nešto skuplje 30-dnevne od 14 eura. Preračunato, za nekih 100 kuna po Slovačkoj se tako vozi čitav mjesec, dok se za isti novac kod nas ne stiže niti od Zagreba do Slavonskog Broda. Divno…

Nije, međutim, samo niža cijena vožnje jedini razlog što smo pomalo ljubomorno proučavali slovački model naplate cestarina. Riječ je o cjelovitom rješenju, koje vozačima osigurava povoljnu i jednostavnu nabavu vinjeta ‘iz naslonjača’ te vožnju bez nepotrebnih zastoja, a s druge strane jamči sigurnu naplatu. Upravo ono što u našem Ministarstvu prometa ističu kao nedostatak vinjeta.

Na koji način? Stvar je u tome da Slovaci ne naplaćuju samo vožnju autocestama, kojih zasad imaju u kudikamo manjoj mjeri nego mi, nego je vinjete potrebno imati i na određenim dionicama državnih te brzih cesta. Upravo takva formula bila bi idealna i za Hrvatsku. Zapravo, u našem slučaju najbolje bi bilo naplaćivati sve ceste. Država se tako ne bi trebala brinuti za prihod, jer bi svaki vozač koji stupi kotačem u Hrvatsku bio obvezan kupiti vinjetu.

No, već i u Slovačkoj broj cesta pod naplatom upućuje da je kupnja vinjete pametan potez, jer se nikako ne isplati zalutati na cestu pod naplatom bez plaćanja. Tim više jer je nadzor elektronskih vinjeta učinkovit i ‘švercanje’ se nikako ne isplati. Prema službenim podacima tvrtke Skytoll, koju je Slovačka još 2009. ovlastila da razvije i upravlja sustavom elektronske naplate, nadzor je uspješan u čak 99,4 posto slučajeva. A nevjerojatan je i sljedeći podatak – vozač bez vinjete, u prosjeku, bude zaustavljen od nadzornika svega šest minuta nakon što se odluči ‘švercati’. U prosjeku, pišu 600 kazni mjesečno…

Sustav, uvjerili smo se, funkcionira bez greške, što i ne čudi s obzirom na to da su ceste pod naplatom pokrivene kamerama, a središnji sustav za nadzor u Bratislavi upozorava nadzornike na vozila bez kupljene vinjete. Pritom iznenađuje i broj zaposlenika – iako je u Slovačkoj pod naplatom čak 17.900 kilometara raznih cesta, u tvrtki Skytoll stalno je zaposleno svega 220 ljudi. Usporedbe radi, u Hrvatskoj koncesionari upravljaju sa 1313,8 kilometara autocesta, a samo u sektoru naplate zaposleno je 942 ljudi.

I uspjehom bi se, prema planu restrukturiranja, smatralo da broj ljudi opadne na 590. Iz te pozicije zbilja je zanimljivo slušati priče kako uvesti vinjete ne bi bilo isplativo.Isto tako, sa Slovačkom bi se isplatilo konzultirati i o toliko spominjanoj naplati pomoću GPS sustava, koja se kod nas pogrešno predstavlja kao alternativa vinjetama. Iskustva, naime, imaju. Na taj način kod njih se vrši naplata cestarina za vozila iznad 3,5 tone, cijeli sustav također je razvila tvrtka Skytoll, a u 2016. njihove ceste je koristilo 263.000 teretnih vozila.

Znakovito je, međutim, da usprkos postojećoj GPS tehnologiji, slovačka i dalje promet automobila naplaćuje elektronskim vinjetama. I to jer su povoljnije za vozače. Priča o tome kako je bolje ulagati u postojeći sustav naplate i množiti ENC uređaje, te tako tratiti vrijeme i novac dok se jednog dana ne pojavi GPS sustav, uz tu spoznaju zvuči smiješno. Pa i tragično, posebno dok čovjek stoji u koloni samo da bi ušao na autocestu.

Znatno razumnije, pokazat će se svakome tko računa bez fige u džepu, bilo bi uvesti vinjete. I to elektronske. Sasvim sigurno bi nam svima bilo bolje da se netko sjeti nazvati u Slovačku i pitati za savjet. Nije to nikakva sramota…

Ukratko

Dva svijeta – dok mi u Hrvatskoj moramo čekati u redu kako bismo platili papreno skupu cestarinu, po Slovačkoj se vozi znatno povoljnije, bez nepotrebnih zastoja.

Zahvaljujući aplikaciji za pametne telefone i internetskom portalu elektronska vinjeta u Slovačkoj doslovno se može kupiti iz vlastitog dnevnog boravka. I to za manje od minute… Osim na internetu, elektronske vinjete mogu se kupiti i fizički. Nude se na čak 428 prodajnih mjesta, a vozači mogu birati hoće li koristiti samoposlužni uređaj ili se obratiti prodavaču.

Sustav nadzora, hvale se Slovaci, funkcionira bez greške. Uređajima za čitanje registracija teško promiču neplatiše, koje nadzornici u prosjeku zaustavljaju šest minuta nakon obavijesti. Jedan od važnijih stvari za održivost sustava naplate u Slovačkoj jest i mali broj zaposlenika. Iako naplaćuju 17.900 kilometara, stalno je zaposleno tek 220 ljudi.

Karol Morar, član uprave Skytolla, proveo nas je kroz nadzorni dio u kojem djelatnici prate što bilježe kamere i skeneri te pokazao što je sve potrebno za naplatu cestarina pomoću GPS sustava. Kad bi preuzeli slovački model, koji uključuje naplatu autocesta i državnih cesta elektronskim vinjetama, profitirali bi i vozači i država.

GPS sustav Brz i jednostavan, ali traži pripremu

Naplata cestarina pomoću GPS sustava kod nas se spominje kao rješenje izvjesno u skoroj budućnosti. No, malo tko zna o kakvom je poslu zapravo riječ. Za početak, kako bi se nadziralo promet iz satelita, potrebno je diljem zemlje postaviti stupove s kamerama i skenerima. Pomoću njih se kontrolira koriste li vozači na predviđen način uređaje OBU, kako bi se uopće mogla naplatiti cestarina.

Upravo je to i najskuplji dio sustava, koji je u Slovačkoj plaćen 716 milijuna eura. S druge strane, postavljanje uređaja OBU u vozilo je prilično jednostavno. Fiksna instalacija postavlja se u garaži i traje sat vremena, dok se prijenosni uređaj postavlja za tridesetak sekundi. Samim time, niti strani vozači nemaju problema s njihovim korištenjem. A ne postoji niti ograničenje broja korisnika. Vinjete se stoga u Slovačkoj koriste za nekomercijalna vozila ispod 3,5 tone samo jer su povoljnije nego naplata po kilometru.



Nismo stručnjaci za cestarine i gotovo

Nevjerojatno je koliko smo netalentirani kad treba smisliti održiv način naplate cestarina. Još uvijek, primjerice, državni koncesionari autocesta nude uslugu ‘godišnje karte’, čija cijena nije ništa drugo nego čista uvreda zdravom razumu. Kako se računa tako da se jedan prolazak pomnoži s njih 240, samo godišnja vožnja od Karlovca do Zagreba naplaćuje se 6804 kuna. Ili 920 eura…

Tu je, naravno, i srećom propali pokušaj koncesioniranja autocesta. Malo tko se danas još sjeća da su masno plaćeni konzultanti osmislili ugovor koji uopće nije uključivao moguću zaradu koncesionara od povećanja prometa i najma pratećih uslužnih objekata. Samo zaradom od toga, izračunalo se kasnije, koncesionar bi u roku od 50 godina zaradio 26,5 milijardi kuna.

Izvor: Jutarnji.hr/autoklub

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije