Tog 4. siječnja u 11.15 Pavao V. upravljao je Daewoo Nubirom vozeći se južnim kolnikom zagrebačke Slavonske avenije u smjeru istoka. Bio je u traci za ravno, no dok je skretao udesno, pri vožnji koja nije bila prebrza, prednjim djelom vozila udario je u Audi A4 koji se kretao istim prometnim trakom. Tim je vozilom upravljao Leo Karačić. Silina udarca njegov je Audi odbacila na Fiat Mareu, kojom je upravljao Dejan K., vozeći se u istom smjeru.
Gore opisano izgleda kao tipičan lančani sudar, izazvan nepažnjom, kakvih se na hrvatskim cestama dnevno dogodi i desetak.
No ono što navedenu situaciju razlikuje od mora sličnih činjenica je da je ona bila dio dobro razrađenog plana u kojem je od veljače do 2014. do rujna 2015. sudjelovalo nevjerojatnih 147 ljudi. Barem tako tvrdi USKOK u optužnici kojom sve te ljude, predvođene Stanislavom Pavličićem i Leom Karačićem, terete da su inscenirali barem 20-ak sudara prije no što su otkriveni, a svrha svega je bila prevara autoosiguranja.
A koliko je to bila dobro osmišljena prevara, svjedoči i podatak da su osiguravateljske tvrtke, prema optužnici, oštećene za 2,1 milijun kuna, dok su Pavličić i ostali ‘zaradili’ 1,6 milijuna kuna. Da bi ta cijela operacija, koju je osmislio Pavličić, funkcionirala, u njoj su morali sudjelovati i barem jedan policajac i odvjetnik.
Policajac je bio Tomislav Oremuš, koji je bio zadužen da izlazi na očevide nesreća. Pavličić je jako dobro vodio računa da se nesreće dogode u vrijeme i na mjestu koje Oremuš pokriva, a za te usluge, policajcu je isplaćivano između 1000 i 3000 kuna po nesreći. On bi potom napravio očevid, ako treba odmah na mjestu naplatio prekršaj, a novac za plaćanje prekršajnih kazni osiguravao je Pavličić.
I to tako da je od svake sume koje je poslije fingiranih nesreća isplatilo osiguranje, nakon raspodjele plijena, uzimao 10 posto koje je stavljao sa strane za dodatne troškove. No nije sve uvijek išlo po planu jer su, požalio se Pavličić u svojoj obrani, neki sudionici fiktivnih nesreća taj novac uzimali za sebe, umjesto da plate kaznu, pa bi se poslije morala platiti puna cijena prispjele kazne.
Dogovori prije sudara
Modus postupanja, nakon što bi se dogodila nesreća poput one opisane na početku teksta, bio je da, oni koji su automobile vozili ‘nestanu’, a da na njihova mjesta dođu drugi ljudi. S obzirom na to da se uglavnom radilo o lančanim sudarima, po nesreći se broj oštećenika penjao i do osam. Nakon što bi Oremuš napravio očevid, sudionici lažnih nesreća dobivali su upute da se jave liječnicima. Ondje su se trebali žaliti na bolove u vratu, glavi… Odnosno na sve što je potrebno da bi se prikupili papiri potrebni za naplatu osiguranja.
Za odvjetničke poslove, prema optužnici, brinuo se odvjetnik Mislav Karlovac, koji je u tu priču uvukao i neke svoje kolege, koristeći njihove potpise i pečate. No te kolege nisu završili na popisu optuženika jer se ispostavilo da nisu znali da se radi o fingiranim nesrećama. A da bi do fingiranih nesreća uopće došlo, morala su se osigurati i sredstva, odnosno automobili.
I za taj se dio priče brinuo Pavličić koji je kao automehaničar znao kako doći do polovnih vozila ili kako za sudjelovanje u nesreći pripremiti neko prije karambolirano vozilo. On je nakon kraćeg premišljanja sve to istražiteljima i priznao, a u obrani je do u detalja opisao kako je i zašto došao na ideju da organizira taj opsežan i lukrativan posao.
– Godinama sam se bavio servisiranjem, preprodajom vozila i autodijelova te vučom karamboliranih vozila. Čuo sam za priče o namještanju nesreća i varanju autoosiguranja pa sam se radi dodatne zarade i sam odlučio upustiti u to. Bilo mi je jasno da tako nešto ne mogu realizirati sam i da u tome treba sudjelovati veći broj ljudi koji su spremni na takvo što.
Popričao sam sa svojim dugogodišnjim poznanikom Leom Karačićem i tako je krenulo. Imali smo posrednike koji su nalazili ‘vozače krivce’, a Karačić se brinuo da ‘ozlijeđeni’ odu kod doktora – ispričao je Pavličić istražiteljima.
Kako se organizirao cijeli posao, dobro se može rekonstruirati iz snimki tajno snimljenih razgovara, a ustanovljeno je da su se sudionici prije svake nesreće nalazili na nekom određenom mjestu radi detaljnijih dogovora. No ponekad bi se stvari zakomplicirale, pa se tako na jednom od razgovora čuje da se sutrašnja nesreća otkazuje jer je vozač koji je trebao glumiti ‘vozača krivca’ zbog pijanstva ostao bez vozačke dozvole.
Problema je bilo i s onim akterima cijele te priče koji nisu poštovali Karačićeve upute oko odlaska liječniku pa tako jedna od sudionica kaže da nije otišla na daljnje pretrage jer ima privatnih problema pa nije stigla napraviti sve što su se dogovorili.
Raspodjela novca
Inače, Karačić je uredno vodio bilješke o tome tko je u kojoj nesreći sudjelovao, koje je vozilo i koje registracije korišteno te koliko je za to plaćeno. Prema cjeniku koji su uspostavili on i Pavličić, ‘vozačima krivcima’ isplaćivalo se između 750 i 1500 kuna po nesreći. ‘Vozačima oštećenicima’ isplaćivalo se između 3000 i 3500 kuna po nesreći, no oni su morali čekati isplatu odštete.
Posrednici koji su vrbovali sudionike fingiranih nesreća dobivali bi 200 kuna po osobi, a glavninu novca između sebe su dijelili Pavličić, Oremuš, Karačić i Karlovac. Ako budu osuđeni, Pavličić će morati vratiti 850.240 kuna, Karačić 219.014 kuna, Oremuš 36.000 kuna, a Karlovac 300.081 kunu. USKOK je predložio i da se imovinska korist oduzme svim ostalim optuženicima, no to su uglavnom manji novčani iznosi do 4000 kuna.
Da je Pavličić na sve mislio, svjedoči jedan tajno snimljen razgovor u kojem pojašnjava svoj odnos s Oremušom. Prodao mu je neko vozilo, a Oremuš je kasnio s isplatom. Pojašnjavajući svom prijatelju tko je Oremuš, Pavličić kaže:
– Donio žbir pare… četiri milje.
Prijatelj, kod kojeg je Pavličić poslao Oremuša da mu opere te servisira auto i to ne naplati jer je račun podmirio Pavličić, uz obrazloženje da mu je “to prijatelj policajac koji mu pomaže u lažiranju nesreća”, na to mu kaže:
– Sad si s tim završio priču. Imaš ga za ovo kad ti treba i j… ti se.
Sudionici fiktivnih nesreća ponekad su bili nervozni jer im nije odmah plaćeno pa tako jedan traži Karačića da se odmah nađu jer treba novac te mu poručuje:
– Leo, ne ide dobro, umiješat ću kuma koji radi na Lučkom, specijalac je. Nemoj da ti to radim, naći ću Pavličića i neće biti dobro.
Na tu izravnu prijetnju Karačić kaže: – Novac će prvo ići tebi, kako sam i obećao!, da bi potom zvao Karlovca tražeći da mu da taj novac.
