Srednjoškolci briljirali na Lidranu
U Čakovcu je danas održan okrugli stol za novinarski izrast srednjoškolaca. Pristigle samostalne novinarske radove, radijske emisije i časopis ocjenjivali su članovi povjerenstva, predsjednica Dijana Savić te novinari Tomica Jakopec i Dora Vadlja. Na Državnu smotru predložena su dva samostalna novinarska rada Gimnazije J. Slavenskog Čakovec „Policijski sat“ – pomoć i podrška roditeljima učenice Kaje Gačal, voditeljice Vedrane Močnik, prof i „Važnije je kakav si čovjek nego imaš li tetovažu ili ne“ učenice Tene Šegović, voditeljice Zlatke Grahovec Soldat, prof.
Od školskih listova predložen je Lumen Srednje škole Čakovec, pod uredništvom učenika Luke Blagović, voditeljice prof. Vesne Prepelić-Đuričković. Od radijskih emisija odabrane su dvije: Ekonomska i trgovačka škola Čakovec Smijeh je lijek koju su napravili učenici Fran Šardi, Sandra Silaj, Dora Zvošec, Mišel Mustač, Nika Andrašec, čija je voditeljica Valentina Perčić Štefok, prof. te Graditeljska škola Čakovec emisijom naziva Mentalno zdravlje koju su izveli učenici Ena Požgaj i Marko Bungić, pod voditeljskom palicom prof. Ljiljana Ille.
U nastavku pročitajte tekst učenice Gimnazije J. Slavenskog Čakovec Kaje Gačal, a nakon toga učenice Tene Šegović.
GODINE (NI)SU VAŽNE
„Policijski sat“ – pomoć i podrška roditeljima
Domišljati tinejdžeri osmisli su razne načine kako prevariti sustav kontrole pa za ulazak u klubove koriste tuđe osobne iskaznice, preoblikovane zdravstvene iskaznice pa čak i snimke zaslona e-dnevnika
Nakon „koronskih“ godina, kad su među tinejdžerima bile popularne kućne zabave, danas se većina mladih u potrazi za druženjem i zabavom odlučuje za odlazak u noćne klubove u kojima se gotovo svakoga vikenda održavaju koncerti poznatih i njima omiljenih balkanskih izvođača. Budući da ti koncerti počinju u kasnim noćnim satima i traju veoma kratko, posjetitelji mlađi od 16 godina moraju imati sreće da ih djelatnici zaštitarskih službi ne izbace iz kluba prije samog početka. Naime, oni mogu nabaviti karte baš poput svih ostalih, ali im ulazak na koncert zbog vremena održavanja i njihovih godina nije dopušten.
Naime, u čl. 93. Obiteljskog zakona jasno stoji da su osobama mlađim od 16 godina zabranjeni noćni izlasci 23 – 5 sati, ali nije rijetkost da se taj zakon krši pa u klubove izlazi začuđujuće velik broj mladih u dobi 13 – 15 godina. Roditelji popuštaju pod pritiskom tinejdžera koji žele ostati vani jednako dugo kao i ostatak njihova društva, ali ako ih policijski službenici zateknu u zabranjenom noćnom izlasku, posljedice neće izostati.
-Kad se utvrdi da se radi o osobi mlađoj od 16 godina bez pratnje roditelja ili pratnje druge osobe u koju roditelji imaju povjerenja, taj se maloljetnik dovodi u prostorije policije. Zatim se pozivaju roditelji da preuzmu dijete, a policijski ih službenici upozoravaju na propuste povezane s odredbama Obiteljskog zakona čije učestalo kršenje može dovesti do njihove kaznene odgovornosti. Ako roditelj odbije doći po svoje dijete, skrb o djetetu preuzima socijalni djelatnik. Policija o svakom slučaju kršenja čl. 93. pismeno obavještava nadležni Zavod za socijalni rad da bi njihovi djelatnici mogli poduzeti mjere i radnje iz obiteljsko-pravne zaštite – pojasnio je Radovan Gačal, glasnogovornik Policijske uprave međimurske naglašavajući da su roditelji ili skrbnici djeteta mlađeg od 16 godina dužni zabraniti noćne izlaske bez odgovarajuće pratnje i da svrha takvog nadzora nije “policijski sat” ili represija prema djeci, već pomoć i podrška roditeljima u ispunjavanju obveza u odgoju djece jer je roditelj dužan znati s kim se njegovo dijete druži i kako provodi slobodno vrijeme.
Kako izigrati pravila
Ulazak u klubove kontroliraju djelatnici zaštitarskih službi da bi u skladu sa zakonom dopustili ulazak samo starijima od 16 godina pa su posjetitelji na upit dužni pokazati vjerodostojni dokument, npr. osobnu iskaznicu, putovnicu ili vozačku dozvolu, kojim dokazuju svoju dob. No, domišljati tinejdžeri osmisli su razne načine kako prevariti sustav kontrole pa za ulazak u klubove koriste tuđe osobne iskaznice, preoblikovane zdravstvene iskaznice pa čak i snimke zaslona e-dnevnika.
Zanimljiv je podatak da, ako se osobe mlađe od 16 godina zateknu u klubu u zakonom nedopuštenim satima, taj isti zakon ne predviđa sankcije za vlasnike objekata pa je uoči nedavno održanog koncerta na vratima jednog od čakovečkih klubova posjetitelje iznenadila obavijest: „Ulaz dopušten isključivo s osobnom iskaznicom.“ No, čini se da su se vlasnici na taj način samo ogradili od ilegalnih ulazaka u klub jer je nekoliko mojih poznanica uspjelo ući unatoč „manjku“ godina. Kako funkcionira takav ulazak u klub? Osobne iskaznice zaštitarima najprije pokažu članovi nekog društva, stariji od 16 godina, uđu u klub, ali se ubrzo vraćaju po ostatak društva – izađu i svoje osobne iskaznice predaju mlađim, naoko sličnim prijateljima. Budući da zaštitari ne uspoređuju fotografiju na dokumentu s „vlasnikom“ (namjerno ili slučajno?), već gledaju samo datum rođenja, osobe mlađe od 16 godina bez imalo problema uspijevaju ući u klub. Još je lakši način za ulazak „veza“, tj. poznanstvo s djelatnikom kluba.
Iskustvo iz prve ruke
Upravo su tuđa osobna iskaznica i poznanstvo mojoj sugovornici omogućili da u isti klub uđe čak dvaput:
-Došli smo do noćnog kluba, a ja sam bila gotovo 2 godine mlađa nego bih trebala biti za ulazak u klub. Moji punoljetni prijatelji pitali su izbacivače mogu li ući s njima kao osobama u pratnji, ali oni su tu molbu odbili. Moje je društvo ušlo, ali se ubrzo vratila prijateljica s dvjema osobnim iskaznicama, za mene i drugu prijateljicu. Izbacivači ne prate ljude i iskaznice, pogotovo kad je gužva, pa smo prošle bez problema. Mjesec dana nakon tog uspješnog ulaska pitala sam prijatelja koji radi u tom klubu može li mi nekako pomoći za upad. Odgovor me razočarao jer je rekao da on nije taj koji pušta ljude u klub. Nisam htjela odustati i na ulazu sam samo rekla da poznajem tog prijatelja i da sam se s njim dogovorila da me puste. Pozvali su ga radi provjere i, kad me vidio, nije rekao istinu, samo se složio s mojom laži i tako sam ponovno ušla u klub.
Budući da bi roditelji trebali znati gdje im je dijete kasno noću, postavlja se pitanje kakva je bila njihova reakcija na ovakvu snalažljivost. No, djevojka je kazala da oni nikad nisu za to saznali. Nasreću ili nažalost? Što da joj se nešto dogodilo, a roditelji pojma nemaju gdje je njihovo dijete?
Institucije (i klubovi) rade svoj posao
Prema riječima socijalne radnice Petre Perhoć nakon zaprimanja dopisa policijskih službenika o „uhvaćenom“ djetetu u noćnom izlasku nadležni stručni djelatnik upućuje službeni poziv roditeljima, odnosno zakonskim zastupnicima maloljetnika na savjetodavni razgovor u nadležni područni ured Hrvatskog zavoda za socijalni rad. Pri saslušanju roditelja i maloljetnika stručni djelatnici dolaze do informacija o događaju, upoznaju ih o nedopustivosti noćnog izlaska djeteta mlađeg od 16 godina bez pratnje, zatim ih, pozivajući se već na spomenuti zakon, upoznaju s pravima i dužnostima u obavljanju roditeljske skrbi i uzimaju kraće anamnestičke podatke, a prema potrebi, nadležni stručni tim odlazi i na terenski očevid u obitelj.
-Ako Zavod utvrdi da u roditeljskoj skrbi nad maloljetnom djecom postoje nedostaci koji ugrožavaju njihov rast i razvoj, nadležni stručni tim roditeljima može izreći određene mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta, a osobe mlađe od 16 godina se, prema potrebi, mogu uputiti na individualno ili grupno savjetovanje u Obiteljski centar. U prosjeku ovaj Područni ured zaprima 2–3 prijave kršenja navedenog članka godišnje, a uvidom u službenu dokumentaciju ne može se izvesti zaključak o povezanosti češćeg bježanja od kuće radi zabranjenih noćnih izlazaka djece mlađe od 16 godina – napominje gđa Perhoć.
Iznenađuje mali broj intervencija Područnoga ureda jer nije razmjeran broju mlađih od 16 godina koji se mogu vidjeti u noćnim izlascima u nedopuštenom vremenu pa se nameće zaključak da su policijske kontrole rijetke ili da roditelji „uhvaćene“ djece odlaze po njih u policiju i preveniraju ponavljanje takvih situacija.
A što kažu čakovečki klubovi? Nažalost, ništa. Višednevno uzastopno nazivanje bilo je uzaludno – nitko se nije javio, a o razlozima se može samo nagađati. Uostalom, je li im uopće i važno tko su njihove „mušterije“, koliko imaju godina, smiju li biti vani, što piju ili su samo statistički podatci o popunjenim kapacitetima i zaradi. Zaštitarsko pregledavanje osobnih iskaznica, čini se, samo je puka formalnost: mladi ulaze s datumom i godinom rođenja, a ne licem. Puštaju li zaštitari mlade na vlastitu odgovornost ili samo djeluju u skladu s politikom poslodavaca čiji je glavni cilj zarada koja raste proporcionalno broju mladih koje će zaštitari pustiti u klub? Kad mladi jednom prođu kontrolu na ulazu u klub, dobivaju pečat na ruku ili narukvicu koji im omogućuju neograničen broj ulazak i izlazaka, a onda slijedi (ne)ograničena prodaja i posluživanje alkoholnih pića osobama mlađim od 18 godina i nekako se čini da ni zakoni o prodaji alkohola više vrijede.
TETOVIRANJE DANAS
„Važnije je kakav si čovjek nego imaš li tetovažu ili ne“
Vrijeme je utjecalo na promjenu statističkih podataka o tetoviranju, no jesu li se promijenili i stavovi o tetoviranim ljudima? Većina ispitanika smatra da prvo mora upoznati osobu da bi joj dodijelila neku osobinu, što zaista govori u prilog tome da su stereotipi i predrasude o tetoviranim ljudima danas srušeni ili su drukčiji
Čovjek se od davnina ukrašavao i time isticao, pokazivao svoje stavove, ideale. Tetovaža, riječ nastala od maorske riječi tatao što znači ´označiti´, kao ukras na koži poznata je civilizacijama još od 18. stoljeća. Od mumije Ötzy i maorskih plemena do današnjeg doba umjetne inteligencije značenje i svrha tetoviranja mijenjali su se zajedno s društvom. Želeći saznati više o tetoviranju danas, razgovarali smo sa stručnjakom Igorom Mezgom, vlasnikom
Tattoo i piercing salona by Mezga u Varaždinu. Uz to, u siječnju 2024. proveli smo anketu u kojoj je sudjelovalo 280 ljudi različite dobi, ponajviše iz Međimurja. Rezultati ankete pokazuju da 84 % ispitanika nema tetovažu te ju 53 % njih ni ne želi, stoga je osobito zanimljivo istražiti njihove stavove.
Tetoviranje je UVIJEK in
Iskustvo je gospodina Mezge da se ljudi najčešće tetoviraju između 25. i 35. godine života te da se podjednako tetoviraju sve skupine ljudi, neovisno o spolu, socijalnom statusu, a to misli i 60 % ispitanika. – Danas kod tetoviranja više nema pravila, svi se tetoviraju – kaže Mezga i tumači da s porastom broja tetoviranih raste i broj salona za tetoviranje. Nekad je mogao nabrojiti sve salone u Hrvatskoj koristeći prste jedne ruke, a danas mu jedna ruka nije dovoljna ni za jedan grad.
– Tetoviranje je zapravo uvijek in. – ističe, ali navodi da se mijenjaju motivi. Osobito su promjenjive trendovske tetovaže koje ovise o modi i aktualnosti, pa su neko vrijeme tetovirali
samo kineska slova, zatim samo citate, neke životinje itd. Iako se 42 % naših ispitanika tetoviralo između 16. i 20. godine, 30 godina rada u ovim vodama Mezgu je naučilo da nije pametno tetovirati maloljetnike, bez obzira na pristanak roditelja. Koža maloljetnika još se uvijek razvija i svaka tetovaža koja se napravi već do njihove 21. godine neće izgledati dobro: boja će se zamutiti te se tetovaža neće moći obnoviti.
– Nije sve u novcu, radije nećemo ništa zaraditi nego svjesno napraviti nešto za što znamo da za 5 godina neće biti dobro – kaže Mezga te naglašava kako im je važno da je klijent zadovoljan i u budućnosti. Iskustvo i znanje ovaj je stručnjak stekao i na raznim tattoo konvencijama i edukacijama na kojima je, kaže, uvijek naučio nešto novo, nove tehnike i trendove.
Pojedinci ponekad požale što su se tetovirali, što je i slučaj s 5 % naših ispitanika koji najčešće navode da nisu dobro promislili prije tetoviranja ili da su tetovirali nešto što im više nije važno. To nam potvrđuje i sugovornik Mezga te navodi da često zažale oni koji u hiru nešto naprave zbog nesvjesnog pritiska društva ili tetoviraju nešto što je podložno promjenama, npr. ime partnera, kao i oni koji se ogluše na savjet iskusna tattoo majstora.
Stoga, veliku važnost u ovom poslu imaju komunikacijske vještine, pristup klijentu: – Treba sve dobro objasniti, koristiti jednostavan rječnik, a ponekad i olovku i papir.
U slučaju „popravljanja“ tetovaže osoba ima nekoliko mogućnosti: lasersko uklanjanje, proširenje tetovaže i tzv. pretetoviranje tetovaže, odnosno stavljanje nove tetovaže preko stare. Lasersko uklanjanje, koje se obavlja u poliklinikama, tetovažu posvijetli, no koža ne izgleda kao da tetovaže nikada nije bilo.
– Pretetoviranje je prilično kompleksno zbog dogovora s ljudima, naime, ne može bilo što ići na tetovažu, već samo ono što stručnjak vidi da može. Nemaš čarobni štapić da sve to dođe na svoje… – navodi Mezga i ističe da upravo zato njegov studio ne nudi tu uslugu.
O tempora, o mores!
Vrijeme je utjecalo na promjenu statističkih podataka o tetoviranju, no jesu li se promijenili i stavovi o tetoviranim ljudima? Naš sugovornik navodi da se krajem 20. stoljeća, pojavom interneta i mobilnih uređaja, dogodio „boom“ s tetovažama zbog bržeg širenja trendova, ali i dostupnosti salona. No, bez obzira na to što je tetoviranje postalo trend širih razmjera, nije bilo u potpunosti prihvaćeno u tadašnjem društvu. Odbojnost su izazivale brojne predrasude o primitivnosti, društvenoj nepodobnosti tetoviranih, često se smatralo da se tetoviraju samo, npr., bajkeri, bilderi, kriminalci…
– Tada su me stalno dodatno pregledavali na granici, ali to sam očekivao, pa sam si uzeo više vremena. – otkrio nam je Mezga prisjećajući se ranih 90-ih prošloga stoljeća. Osim toga nikad
u društvu nije imao problema. Međutim, spominje Mezga, za ljude određenih profesija nije bilo primjereno imati vidljivu tetovažu i tražili su da ih tetovira na mjestima koje prekriva odjeća. – Danas je ipak drukčije. – ističe. Svoje iskustvo s nama je podijelila i profesorica Vlatka Lehkec koja radi u osnovnoj školi.
Otkrila nam je da je tetovažu, koja je na vidljivom mjestu, godinama zaklanjala maramom ili dolčevitom. Nije željela tetovažom utjecati na djecu koja još nemaju do kraja razvijene stavove i uvjerenja. No, napominje da kasnije, kad je tetovažu prestala zaklanjati, nikada nije imala problema s djecom, roditeljima i na poslu općenito: – Nekako je mišljenje javnosti o tetoviranim ljudima postalo pozitivnije.
Tome svjedoči i činjenica da je 2018. Ustavni sud Republike Hrvatske promijenio točku Pravilnika o mjerilima i načinu utvrđivanja posebne psihičke i tjelesne zdravstvene sposobnosti za osobu koja se prima u policiju i policijskog službenika te se dopušta da policajac ima tetovažu na vidljivom mjestu ako njezin sadržaj nije uvredljiv na bilo koji način za građane.
I „medicinari“ su danas slobodniji u tetoviranju, kaže nam Mezga, stoga smo porazgovarali s liječnikom Franjom Carovićem koji ima nekoliko tetovaža. One su velike, ali nisu baš vidljive, na što se odlučio zbog svoje profesije. No, kad pacijenti primijete tetovažu, uvijek ju znatiželjno komentiraju te nema neugodnih iskustava. – Tetovaže su samo stvar ukusa. – ističe dr. Carović.
U provedenoj anketi ispitanici su birali osobine koje povezuju s tetoviranim ljudima. Većina ispitanika (76 %) smatra da prvo mora upoznati osobu da bi joj dodijelila neku osobinu, što zaista govori u prilog tome da su stereotipi i predrasude o tetoviranim ljudima danas srušeni ili su drukčiji. Naime, 32 % ispitanika uz tetovirane ljude povezuje kreativnost, 21 % osebujnost, 11 % komunikativnost. Najmanje je onih koji tetovirane smatraju neodgovornima (1 %), bahatima (2 %) i agresivnima (2 %), neovisno o dobi.
– Sve je manje negativnih stavova o tetoviranima, a oni će, kao i prva Nokia 3310, zastarjeti. – napominje Mezga.
Na kraju svega možemo zaključiti da su promjene poput tetovaža na ljudskoj koži, ostavljaju trag i djeluju na društvo, pozitivno ili negativno. I definitivno su potrebne. – Da se mi ne mijenjamo i da svaka generacija ne nosi nešto novo, još bismo uvijek živjeli u pećinama i hodali uokolo s toljagama. – slikovito ističe Igor Mezga. Promjene stavova o tetovažama svakako nas uče da se osobi ne smije suditi na temelju vanjštine. Tako i naš sugovornik zaključuje: – Važnije je kakav si čovjek nego imaš li tetovažu ili ne.
