O Daliboru Međimurcu 34-godišnjaku iz Donje Dubrave tek rijetki znaju da je on hrvatski seniorski nogometni reprezentativac. Igra on za reprezentaciju gluhih i nagluhih osoba. Koliko je nogometno jak i cijenjen govori što je ove godine bio sudionikom 8. Europskog prvenstva za gluhe i nagluhe osobe koje od 14. do 27. lipnja odigrano u njemačkom Hanonnoveru, a veličinu mu daje podatak što je to njegov drugi UEFA Euro.
I ako su hendikepirani, gluhi i nagluhi dečki igraju fantastičan i fanatičan nogomet. Spomenut ćemo tako negdašnje zvijezde našeg nogometa, Damira Desnicu iz NK Rijeka i Jozu Bogdanovića iz zagrebačkog Dinama, koji su kasniji bili izbornici spomenute reprezentacije. Danas je nogomet među tim ljudima strašno napredovao.
Kako je Dalibor dospio u krug najboljih? Uz pomoć “prevoditelja”, Daliborovog oca Ivana, doznajemo da ga je Desnici prije dvanaest godina preporučio Varaždinac Branko Ivanković koji je u nekoliko navrata vidio Daliborove igre koje su ga oduševljavale. Dalibor nam je “rekao” kako je ponosan na reprezentativne igre. Za ovogodišnji Euro će “reći”:
– Za nas nije bio na razini prethodnog jer smo bili tek dvanaesti od 16 momčadi. To ga ne obeshrabruje već mu naprotiv daje poticaj i motiv da i dalje bude, prema ocjeni naših stručnjaka, najbolji obrambeni igrač s brojem pet koji često zna “pobjeći” u napad i glavom postizati predivne pogotke pa je s pravom od dnevnih sportskih tiskovina nazvan “skakačem nebeskih visina.
Toga skakača posebno cijeni današnji izbornik Bogdanović. Lani nam je njegov trener u Dubravčanu, poznati Damir Maretić rekao:- Da Dalibor nije hendikepiran bio bi on još veći nogometni div. Njegove su igre prepoznatljive i dobre. Uporan je, ne voli se isticati. On za sebei “kaže” kako su mu dovoljne čestitke koje dobiva za svoje reprezentativne igre, a njih je sve više preko društvenih mreža.
Dalibor u Donjoj Dubravi? Velika podrška u svemu mu je obitelj. Otac Ivan, sestra Ivana, u posljednje vrijeme i zet Dean Vučenik s kojim je bio suigrač u Dubravčanu. Posebna je priča mama Dragica koja s obitelji koristi svaku prigodu kako bi Dalibora vidjela uživo. No, mama kao mama, ona je izrazito emotivna pa svaki reprezentativni poraz doživljava i proživljava sa suzama. Te suze su Daliboru dodatni poticaj pa kaže kako je najsretniji kada se mama smije… Posljednji Euro su pratili preko računala jer je jedan njemački TV-kanal isti prenosio.
Dalibora život nije pazio, niti mazio, pa već 34 godine živi u svijetu tišine. Od malih nogu taj ga hendikep nije priječio u pokušaju uključivanja u normalan život. Od 3 do 7 godine proveo je u zagrebačkom SUVAGU – Poliklinici za rehabilitaciju slušanja i govora. Već u to vrijeme je kao mališan pokazivao sklonosti za sportske aktivnosti, pogotovo za nogomet. Tata Ivan, kao svestrani sportaš, ga je htio u Zagrebu uključiti u neki zagrebački nogometni klub pa je pokucao na vrata zagrebačkog Dinama, konkretno k treneru Zdenku Kobešćaku koji Dalibora nije htio prihvatiti bez minimalnih ondašnjih 500 DEM.
– To nisam mogao prihvatiti i žalio sam što Daliborov talent čuči u sjeni – rekao je tata Ivan. Dalibor je u Srednjoj školi Ruđer Bošković u Zagrebu završio školovanje za grafičkog tehničara, zaposlio se u čakovečkom Zrinskom. gdje mu izlaze u susret imajući razumijevanja za njegove reprezentativne obveze pa im je glede toga posebno zahvalan. Inače, Dalibor je jedini reprezentativac iz dravsko-murskog bazena.
Reprezentacija je u fazi pomlađivanja, no Dalibor se ne boji za svoj status jer mu ga jamče njegov sportski život, kvalitete nogometaša i čovjeka, a nadasve neopisivi entuzijazam. Veseli ga i to što ima podršku svojih brojnih sumještana koji su na njega ponosni jer imati nogometnog reprezentativca u mjestu nije mala stvar…
U njegovom domu smo ga zatekli u trenutku opuštenosti držeći u krilu 3-godišnjicu kujicu Fidu. Kaže da ga ona smiruje, a poseban mir mu je potreban upravo nakon ovih zahtjevnih reprezentativnih priprema i nastupa.
