Daniel Presečan (27) iz Murskog Središća je magistar medija i međunarodnog razvoja koji trenutno živi i radi u azijskom Tadžikistanu kao direktor programa za humanitarnu i razvojnu agenciju ADRA Središnje Azije.
Već je pri prvom pogledu na njegov životopis jasno da se radi o osobi kojoj je humanitarni rad na prvome mjestu, a kada ga upoznate i osobno, shvatite da su ljudi poput njega danas uistinu prava rijetkost.
Naklonost prema humanitarnome radu Daniel je pokazivao od najranijih dana, a tijekom studija Ekonomije poduzetništva na VERN-u, koji je upisao nakon pohađanja gimnazijskog smjera u Srednjoj školi u Maruševcu s pravom javnosti, to je još više došlo do izražaja.
Iako se na prvi pogled možda čini da studij na privatnome fakultetu kao što je VERN i humanitarni rad ne idu zajedno, Daniel je dokazao da je to itekako moguće, kao i da na VERN ne idu nužno samo djeca bogatih roditelja.
– Još sam od malih nogu bio potican da se bavim poduzetništvom jer su moji roditelji također poduzetnici. VERN je nekako bio prirodan odabir kao praktičan i stručan fakultet poduzetništva – objašnjava Daniel.
Iako na privatnome fakultetu, jednako se morao truditi kao i drugi, a ističe da je tijekom godina studija živio vrlo skromno.
– Kao i na svim drugim fakultetima, tako i na VERN-u nema prolaza ako ne učiš, tko god da jesi. Velik dio studenta nije bio iz bogatih obitelji, nego su uz studij radili da bi si mogli priuštiti obrazovanje. Ja sam bio zadovoljan time što idem na dobar fakultet i što su mi roditelji, uz velika odricanja, mogli priuštiti upravo ovakvo obrazovanje – nadovezuje se Daniel.
Osim studentskim obavezama, velik je dio vremena posvećivao humanitarnom radu te je bio angažiran u radu udruge Moj grad Zagreb koja je organizirala niz humanitarnih akcija i programa, a jednako je aktivan bio i u sklopu svoje adventističke zajednice. Ljubav prema pomaganju onima kojima je to najpotrebnije naslijedio je od roditelja, posebno oca kojem je još tijekom školskih praznika pomagao u obnovi domova uništenih ratom u Lici i Srijemu.
Trenutak u kojem je odlučio da će bavljenje humanitarnim radom biti i njegova profesija dogodio se u Engleskoj kada se našao na životnoj prekretnici.
– Nakon studija na VERN-u dobio sam stipendiju za jednogodišnje učenje engleskog jezika. Želio sam napraviti pauzu prije upisa daljnjeg diplomskog studija i razmisliti što zaista želim. Tamo sam nakon brojnih razgovora s mudrim ljudima odlučio svoju karijeru posvetiti humanitarnome radu. Našao sam se u situaciji kada sam morao birati između daljnjeg školovanja ili volontiranja negdje u svijetu, no nisam imao novca ni za jedno ni drugo – govori Daniel.
Ipak, pokazao je čvrstu volju i vjeru u budućnost, a kada su se zatvorile opcije daljnjeg studija, pružila mu se prilika za volontiranje u Ugandi koju je objeručke prihvatio, usprkos financijskim problemima.
– U sklopu ADRA agencije trebao sam otići u Ugandu, no nisam imao novce ni za put ni život u stranoj zemljii. Roditeljska tvrtka je u to vrijeme prolazila kroz bankrot zbog nenaplaćenih potraživanja pa na njihovu pomoć nisam mogao računati. Srećom, u jednom popodnevu pristigle su potrebne donacije, a ja sam se osjećao kao da sam dobio krila.
Boravak u afričkoj Ugandi odredio mu je daljni put
U Ugandi je proveo devet mjeseci, a bio je angažiran na projektima resocijalizacije lokalnog stanovništva. S obzirom da tamošnja podružnica ADRA agencije nije imala vlastiti odjel komunikacija i medija, Daniel ga je sam odlučio osnovati i voditi, a uz to je imao prilike razgovarati s brojnim tamošnjim stanovnicima zahvaljujući svome novinarskom angažmanu.
– Išao sam od projekta do projekta i bilježio realne događaje iz života ljudi koji su bili korisnici određenih programa. Taj mi se posao izuzetno svidio i pomogao mi je osvijestiti probleme tamošnjih ljudi – kaže Daniel.
Iskustvo u Ugandi pomoglo mu je u daljenjm odabiru studija koji je nastavio na engleskom University of East Anglia. Odlučio se za studij Medija i međunarodnog razvoja s ciljem još boljeg upoznavanja načina korištenja komunikacija i medija u svrhu razvoja ljudi koji žive u siromaštvu. Uz to je stekao i brojna poznanstva koja su mu danas od velike koristi.
Uspoređujući hrvatsko i englesko školstvo, Daniel zamjećuje određene razlike:
– U Engleskoj se od studenta ne traži da se pošto-poto složi s profesorom, nego da sam istražuje i bude kritičan prema već postojećim teorijama i praksama. Ispita ima malo, a ocjene se dobivaju uglavnom na temelju pisanih radova. Dakako, kritičko promišljanje i povezivanje u pisanju vode i boljoj ocjeni.
Po završetku studija angažirao se u poplavama koje su prošle godine zadesile Hrvatsku i susjedne zemlje, a iako vrlo intenzivno, to mu je iskustvo pomoglo u daljnjem radu.
– Nekoliko smo mjeseci radili od jutra do mraka, a kao dio ADRA-e orijenitirali smo se na isušivanje kuća, podjelu humanitarne pomoći i psihosocijalnu podršku stanovništvu. Uz to sam naučio kako pripremiti dokumentaciju za carinu, kako koordinirati timove volontera, kako napisati projekt u vrlo kratkom vremenu… Hvala Bogu, oko sebe sam imao kvalitetan tim ljudi. Ne znam bih li izdržao takav tempo rada bez podrške kolega.
Daniel se još prije rada na područjima pogođenima poplavom prijavio kao potencijalni volonter za rad u Kirgistanu. Njegova je prijava kasnije bila prihvaćena pa se uputio u središnju Aziju. Bio je smješten u Kazakhstan kako bi pokrenuo rad tamošnjih ureda ADRA-e, a nakon 9 mjeseci bio je prebačen u Tadžikistan. Njegov današnji posao u Tadžikistanu podrazumijeva poziciju direktora programa ADRA-e Središnje Azije.
Tadžikistan opisuje kao zemlju koja se nakon svojeg izdvajanja iz bivšeg Sovjetskog saveza drastično promijenila:
– Tadžikistan njeguje vlastitu kulturu, a uspio se izdvojiti od utjecaja nekadašnjeg Sovjetskog saveza mnogo više nego druge zemlje. Njihovi su običaji nalik bliskoistočnima, ali sa svojim posebnostima. U društvu veliku ulogu igraju međuljudski odnosi. Poznavanje pravih ljudi je vrlo bitno za gotovo svaki oblik poslovanja. Osim toga, ljudi su vrlo ljubazni i rado pokazuju gostoprimstvo.
Njegovi sadašnji planovi uključuju ostanak u Tadžikistanu koliko god to bude potrebno. Ono što ga raduje u svakome trenutku jest poziv koji osjeća za svoj posao.
– Nikada nemam osjećaj da “idem raditi”, nego su mi uvijek sve te situacije jako prirodne. Dakako, ima i teških situacija i naizgled nesavladivih izazova, ali njihovo je postojanje vrlo važno za izgradnju karaktera. Uz to moram naglasiti i da sam imao sreću što sam kroz život imao dobre mentore koji su na mene ostavili veliki utisak. Da nije bilo njih, danas ne bih bio osoba kakva jesam pa sam svima njima vrlo zahvalan – završava Daniel.
