‘Svijet voli pobjednike(…)’, pjesmom nam poručuje Indira, jer se oportunisti uvijek priklanjaju pobjedniku. Uz enormnu količinu jala, kojeg tko zna otkad od predaka baštinimo, Hrvatima je najnormalnije da i najjednostavnije stvari zakompliciraju, pa kompliciramo (ne o “relativnom pobjedniku izbora!” kako uporno tvrdi gospodin Karamarko) i oko sastavljanja većine u Saboru.
Barem o zamagljivanju istine i o nepriznavanju pobjede političkom takmacu Hrvati imaju bogato iskustvo. Prisjetimo se poznate zagrebačke krize i nepriznavanja gospodina D. B. kao izbornog pobjednika za gradonačelnika Zagreba, pa one zavrzlame 2007. oko pobjednika izbora kad gospodin Z. M., ne priznavši poraz, nije čestitao I. S. – kojega je za mandatara odredio predsjednik Mesić.
Obmanjuje i sebe i građanstvo svatko tko tvrdi da je “relativni pobjednik” proteklih parlamentarnih izbora, a nema 76 zastupnika koji ga podržavaju za konstituiranje Sabora.
Više nego zanimljivo bi bilo čuti objašnjenje autora ove izjave – što u politici znači, i kako u praksi izgleda “relativni pobjednik” – a u Saboru nema većinu? Pobjeda je pobjeda, ma kako tijesna bila.
Jer, i sa samo jednim poenom, jednim glasom ili jednim postotkom više od ostalih takmaca je legalni pobjednik, ma što tko o tome mislio i o tome lamentirao.
Zato se, pretpostavljam, glasovi broje i nekoliko puta prebrojavaju, kako bi se utvrdio točan rezultat. Pobjedu, ako ju ima, pobjedniku treba priznati, a ako ju nema… O, moj bože, koje li samoobmane…
Naime, kako gore spomenuta Indira u pjesmi kaže: “(…) na tronu može biti samo jedan!”tako i na izborima samo jedan može biti pobjednik. No, ne i “relativni”- takav ne postoji!
Tko je spreman takmičiti se spreman je valjda i na mogući poraz. Jer, unaprijed nema poznatih pobjednika. Osim, naravno, u socijalizmu i komunizmu!
Ma, kako god velika i gorka knedla u grlu bila poraženi ju pristojno treba progutati, inače, jao si ga slabijima…
Ako, recimo, pobijedi desnica – desnici treba stisnuti desnicu i čestitati na pobjedi!
Ako pak pobijedi ljevica – i ljevici treba stisnuti desnicu i čestitati joj na uspjehu!
Je li u pitanju naš zadrti mentalitet pa smo ovako uvrnuti i ne priznamo poraz. A, da ima i boljih i sposobnijih od nas – nama je nepojmljivo jer Hrvati se ni oko čega ne mogu ljudski dogovoriti.
Ovakvo stanje, ako ćemo iskreno, nije novotarija današnjih političara. Ono je relikt naše prošlosti u kojoj je, s obje strane našeg političkog spektra, i te kako bilo ishitrenih pa i čudnih političkih odluka naših političara (pretvorba i privatizacija u vrijeme rata, granica i na moru i na kopnu, lex Perković…).
Ispunjeni međusobnom netrpeljivošću i mržnjom kao da nismo, rekao bi narod, “ni u rodu rod, ni pomoz’ bog”, kao da nismo ni od istog roda ni od istog naroda.
Ili se, možda, baš zbog toga međusobno ne trpimo?
Recimo, puno je lakše strancu priznati uspjeh negoli to učiniti domaćem čovjeku.
Dok za boljim životom priznati stručnjaci odlaze u svijet – političari masno plaćaju strance da ih poduče: kako doći – na vlast, ili kako se održati – na vlasti.
Naravno “nema” u nas dobronamjernih i sposobnih stručnjaka za takve poslove. I, što će nam domaći čovjek kad imamo stranca, što!?
Stranac je ipak stranac. Stranac ne zna Hrvatski jezik, a mi to cijenimo! Stranac nam je i“uzor” i “lijek” za rješavanje svih naših, voluntarizmom i gramzljivošću počinjenih promašaja.
Političari su uvjereni da jedino oni imaju rješenja za naše probleme i jedino je njihova politika ispravna politika. Dok političari “imaju rješenja za sve”, mi tonemo sve dublje.
Zbog pohlepe moral nam je odavno otišao k vragu i trebat će puno mutne vode proteći za povratak međusobnog povjerenja i moralnih vrijednosti u društvu.
Gdje je tu demokracija? Naime, političari jesu za demokraciju – samo ako se ne odnosi na njih.
Poltroni, snobovi i beskičmenjaci su posebna vrsta življa.
Dok vođa čita svoj pledoaje o nekom, njemu važnom, problemu oni se ukipe netremice gledajući u nj/nju kao u Svevišnjeg.
Ako je vođi “nešto” smiješno pa nekolicini to ispriča, njima – to “nešto” – bit će urnebesno smiješno i – kao u crtiću – svi će prasnuti u smijeh.
Njemu/njoj, se tad osmjeh razvuče od uha do uha vjerujući da je pun/a mudrosti i kako je omiljen/a…, međutim, sumnja u iskrenost ipak postoji i pomalo kopka… Jer, nikad se ne zna što je poltronima, zapravo, smiješno: sadržaj ili pak stil kako je- to “nešto” – ispričano?
Hrvatskoj treba državnik.
Sposoban, odvažan, pravedan i uljuđen državnik!
Nasušna potreba je držati se zakona. I naših i međunarodnih. Jer, sve dok su na snazi, ma kako manjkavi i nedorečeni bili – treba ih poštivati i provoditi u život, a ne zakone tumačiti kako se kome svidi i prohtije.
Što se pak tiče formiranja saborske većine, a i zbog ultimatuma MOST-a o nestranačkom premijeru, mogli su izbjeći ovo “cipelarenja” po medijima da su drukčije, čini mi se, i transparentnije postupili.
Kad već MOST, kao treća politička snaga i jezičak na političkoj vagi Hrvatske, ni sa kim ne želi koalirati, ne želi ni Milanovića ni Karamarka kao premijere buduće Vlade – i ako sve ovo nije predstava za javnost: MOST-a, HDZ-a i njihovih standardnih savjetodavaca – bilo bi poštenije da su kao istinski katolici i “praktični”vjernici – umjesto predsjednika dviju koalicija – pozvali sve ostale saborske zastupnike da im se pridruže u stvaranju saborske većine i konstituiranja 8. saziva Sabora.
Da su ovako postupili vidjelo bi se koliko je članova velikih koalicija odano svojim vođama, jer svi članovi u obje koalicije ne razmišljaju jednako kao njihovi šefovi.
Tad bi Predsjednica države – bez “utega” šefova velikih stranaka – lakše odredila mandatara i stvari bi krenule ka normali.
Izbjeglo bi se i svakodnevno čerečenje MOST-a i sumnja da – daleko od javnosti – šuruje i mulja – tko zna s kim i zašto.
