Božićni blagdani nam se približavaju munjevitom brzinom. Sve sjaji, blješti, krešti, sve je super povoljno i jeftino (tako bar trgovci kažu) i svi smo u nekom čarobnom zanosu. Ok, i ja sam… nadam se da je i netko od čitatelja da baš ne ispadnem jedina albino vrana među crnim vranama.
Temeljito očišćena kuća – jeste, ponosno stavljam dvije kvačice, dekorirana kuća i okućnica – jeste, odabrani kolači za pečenje – jeste, darovni spremni – jeste, nađen zametnuti bor – nađen i to nakon tri dana kopanja po tavanu, nađene dekoracije i kugle za bor – debelo i jasno i glasno, neee!!!
Histerična sam, da jesam, kolekcija skupljana godinama, setovi zlatnih, srebrnih, crvenih, bijelih i ostalih šarenih kugli, kuglica, mašni i mašnica, anđela, zvnočića i svega ostaloga čemu je mjesto na boru nema! Onak zapravo, uistinu i zaistinu – nema! Pretražila sam sve i našla sve osim kutije na kojoj piše BOŽIĆ.
Našla sam proljetnu kutiju s bubamarama, staklenim ručno oslikanim vazama na makove, keramičkim figuricama pčelica i skakavaca (jedno vrijeme mi je to baš bilo supač, majko mila), našla sam kutiju sa ukrasima za Valentinovo sa mnoštvom srčeka i crvene boje, za Noć vještica, jaja za Uskrs i zečiće svih dimenzija, našla sam ljetnu kutiju sa ljetnim ukrasima, pa još jednu sa morskim unikatnim suvenirima (vjerujte mi na nekima ispod piše made in China), našla sam sve, ali sve osim onoga što sada trebam najviše.
Znate, svake godine si govorim, a vjerujem i mnoge od vas, no stress, praznici su, treba uživati, veseliti se, jesti, piti, družiti se, čestitati i željeti sve najbolje svima i svakome, nema potrebe za stresom… i ove godine sam bila uvjerena da sad – kad sam hausvajf, da si budem obukla crnu fensi haljinicu, kosu savila u elegantnu punđicu, obukla crne Lubitonke (koje nemam al’ se pravim k’o da ih imam pa zato ni ne znam kak se to pravilo piše, a niti me briga) i na sebe stavila fensi blijeda rozu pregačicu sa elegantnim bogatim valovima po rubovima, u jednoj ruci kuhača u drugoj martini (bilo kakav bitno da je nekakav) da će sve biti savršeno! I bez sresa, laganini, mujto elegante i perfekto. Kao na filmu.
“Jee, pa kaj se sekiraš koka” – kaže meni moja trudna kolegica dok jede već treću princes krafnu – “buš našla ne, a ak’ nebuš, imaš za kupiti kol’ko očeš… centri su puni tih bleščečih đinđuli, deneš malo bele vate, onak kak su negda ženice stavljale kakti pahuljice v bor, iz kolaža zrežeš pak nekše sikakše pizdarije pa bude… nema sekiracije.” Joj kak fino mljacka… i ja bi… al ne bih smjela, kao na nekši dijeti sam. I to ne bilo kakavoj, već ciljanoj, a taj cilj je tako maglovit, dalek, mističan i magičan da uopće ne znam koliko ima smisla dijetirati za vrijeme blagdana.
Mislim, pa kakav će to biti Božić sa zelenm umjetnim borom do plafona i bez ičega na njemu?! Znam, mogla bi isfurati nekakvu umjetničku nju ejđ spiku, onako kako umjetnici objašnjavaju apstrakciju, tri crvene crte po bijelom platnu, dvije crne mrlje na rubu platna… Što je to? Ptice koje lete u zalazak sunca. Tako bi i ja mogla reći – ove godine imam “nude” bor, kak se ve to u New Yorku nosi po bogataškim stanovima… svatko ko pogleda u bor vidi zapravo prazno platno i sam ga dekorira u svojoj glavi..tako da su opcije dekoriranjna mog bora neograničene, bezgranične…
Ne, ne mogu tako… mama će me staviti na tablete. Neke protiv halucinacija. Ona je tradicionalist. A ne mogu joj reći da ne znam gdje su mi kugle, jer sam sad velika i imam sve pod kontrolom, jer veliki ljudi i žene kućanice imaju sve pod kontrolom. Ne mogu niti Hausmajtoru reći (još – čuvam to iznenađenje do samoga kraja) da trebamo još nekoliko stonina kuna da izdekoriram drvce po svojoj želji i nahođenju. Završit ćemo u crnoj kronici.
Ne preostaje mi drugo nego pozvati tu trudnu prijateljicu koja me stalno zove kookaaa da mi pomogne tražiti još jednom po tavanu moje dekoracije, jer u protivnom postoji opasnost da mi i stol počne grickati. A i ja sam na tom putu, em sam gladna, em sam nervozna, em sam kao smanjila pušenje, a ona stalno mljacka za četvero.
“Kokaa, a kaj ti je tu unutra? – prstom pokaže na jednu kutiju. Na njoj piše ” stvari za more”. Bacim pogled unutra, da možda nisam pogriješila u kutijama, ali jesu gumeni čamci, peraje, dihalice i lopte za napuhivanje.
” A tuu?” – opet ispruži dugi prstić sa motivima božićne manikure na podugačkom noktiću. Kutija kaže “posuđe”. I tako ona prstićem od kutije do kutije, od vreće do vreće.
“Joooj kokicaa, kak’ sam ti se ja umorila… a kaj ti je tu unutra?” – upita trudnica u šestom mjesecu trudnoće dok gricka štapiće brzinom malog hrčka.
“Tu su mi jastuci ukrasni, sam se sjedni na tu vreću.” – i trudnica sjedne čitavom svojom težinom na punu vreću kak pijanec dok tresne na pod… začulo se kvrc, kvrc i još malo kvrc.
“Jooj koka, bem mu miša, mislim da smo našle tvoje kugle.” Da, našle smo ih. U dijelovima veliku većinu njih, jer baš volim one fragilne, krhke kugle, ali našle smo! Trenutno nisam niti toliko ljuta na sebe, jer sam tu “vreću sa jastucima” konstantno zaobilazila, već sam bila presretna što sam je uopće našla.
Bitno je – noo stresss ljudi, sve se riješi, na ovaj ili onaj način. Bez panike i bez nerviranja, jer Božić nam dolazi. I koga briga koliko šarenih kugli imamo na boru… bitno je ono što je ispod bora u šarenim papirima i kutijama… ako imaš šest godina. Vjerujte mi kad vam kažem da ako imate drage ljude oko sebe koje volite i koji vas vole, sreću, zadovoljstvo, zdravlje, vjeru, plaćen posao, dobru hranu i punicu kojoj stalno nešt nije po volji, znajte da imate sve!
