Nakon što sam prošle godine napravio 15-minutni info o dravskim otocima, sada slijedi drugi i posljednji nastavak dokumentarnog filma s tom temom.
– Drugi dio vraća nas na iste predjele. Ovoga puta želim gledateljima, a posebno onima koji to očekuju od mene, što kristalnije predočiti i objasniti pojmove živa rijeka i akumulacija i mitove o hidroelektranama te njihovim negativnim utjecajima na okoliš. Otoci su na stopljeni na međi Drave s umjetnim akumulacionim jezerom baš na najgorem mogućem mjestu, i to uz dviju velikih pošasti: HE Čakovec i HE Dubravu, dvadeset i drugu, posljednju u nizu.
Naselja u blizini obale – Prelog, Hrženica i Sveti Đurđ s druge strane – davno su ostali bez svoje Drave. Ono što sada teče tim prostorima nije posve prirodno, jer je taj teren preobražen. Prevladava samo jedno golemo mrtvilo od asfalta i betona i ‘vodena pustoš’, točnije umjetno akumulaciono jezero, najveće u Hrvatskoj. U filmu su priložene i posebne mape koje pokazuju kako je nekoć izgledala ta Drava s pripadajućim meandrima i šumama uz rijeku. Poradi toga hidroelektrane nisu ništa drugo nego ‘ubojice rijeka’!
Početak dokumentrca počinje 10-minutnim uvodom kroz dabrova staništa donjeg Međimurja. Obišli smo veliku otočku meku, cirkovljansku šudranu, te rukavce uz stari tok rijeke Drave kod Donjeg Vidovca i Svete Marije. Napravljena su kratka zapažanja.
Kod Preloga sam se osvrnuo na lokalnu šljunčaru (cirkovljansku šudranu), predivno mjesto – neiskorišten i vrhunski zamjenski prostor uz jezero za kupanje, sport i rekreaciju, gdje je voda čišća od akumulacije, cirkulira i nije zagađena kako su to mediji nekad prenijeli (osobno sam ispitao te vode na vlastitoj koži i nije mi bilo ništa).
Umjesto da nam srede potrebno kupalište za ljetne dane, troše novce na skupe i nepotrebne dokumentacije za uređenje prostora uz akumulacionu ‘marinu’, dok se prava izgradnja zavlači, jer zapravo ne postoji novac koji im je potreban za njihov takozvani projekt. Otkad im je HEP dao pravo na korištenje prostora s turizmom su potpuno dezorijentirani. Međutim, ti njihovi rekreacijski prostori mogli su se napraviti još prije 20 godina. Prisijetimo se, osim toga, da nijedna akumulacija u svijetu nije turistički resurs.
Drava je naša nasljeđe i kao ostavštinu dužni smo ju očuvanu predati budućim generacijama. Da bi se moglo to ostvariti, potrebno je prije svega puno toga učiniti, ne samo misliti na profit. Proces revitalizacije rijeka nije mali pothvat, ali je moguć. Tu su i druge rijeke hrvatske koje su suočene istim problemima.
Izgradnju novih brana treba pustiti po strani, zatim regulacije, kanaliziranje i sve drugo što dovodi ka ekološkoj propasti i agoniji jedne rijeke. A Hrvatske vode najprije moraju poraditi na kvalitetnom planu odbrane od poplava, a HEP, po uzoru na razvijenije zemlje, ogledati se na novije alternativne izvore električne energije (sunce i vjetar), zatim rijeke postepeno vraćati na put oporavka. Nadajmo se da će projekti iz fonda Europske unije pod nazivom LIFE uspjeti pri spašavanju što većeg broja rukavaca na Dravi, kao i drugih bogatih i vrijednih prirodnih staništa. – Pitanje je dali su u HEP-u uopće kadri tako nešto shvatiti, i što će sve poduzeti za rijeku da je vrate u stanje prirodne harmonije.
Naša ‘Dravska Amazona’ sljedeći je najavljeni dokumentarac moje trilogije o Dravi koja teče kroz međimurski rejon i dijelom Podravine, a bit će riječi i o eko-turizmu (koji se bavi očuvanjem prirode i kulturno- povijesne ostavštine). Zna se, Dravu ovdje posjećuju samo ciljani gosti, koji su došli ovamo vidjeti crnu rodu, egzotične ptice pčelarice i prepustiti se konzumaciji okoliša. Kada je riječ o tzv. doživljajnom turizmu, oni koji to ne cijene – nisu dobrodošli.
Počevši od brazde kod Svete Marije, uvlačimo se u jedinstven stari tok, gdje se Drava oslobađa posljednjih okova hidroelektrana i počinje slobodno teći. Gdje vladaju sile prirode, i potpuno drukčiji uvjeti okoliša nego pri dravskim otocima daleko uzvodno.
Obilazimo ‘Amazonu’ neposredno blizu naselja Veliki i Mali Bukovec, Donji Vidovec, Selnicu Podravsku te prema Donjoj Dubravi, a završavamo na ušću Mure u Dravu. (Još jedan dio trebamo dosnimiti. Kao i ovaj, film će biti beplatno prikazan. Traže se sponzori ili poneka donacija za film, radi postepenog prelaska na bolju kvalitetu, a treba nam i pravi spiker. Uključeno je i gorivo za avion. Kontakt: 39bpascal@gmail.com).
Na kraju osobni zaključak i osvrt na dravske otoke, u nadi da će institucije za očuvanje okoliša podržati sve kritike.
Dravski otoci za sad imaju sve potrebne predispozicije zvati se ‘autohtoni’ (npr. močvarni teren, biljni i životinjski pokrov, tu se misli na ptice većinom, te na invazivno raslinje i manje šumarke). Dakako, i čovjek spada u dio te prirode i svaki ljubitelj prirode slobodan je poput ptice kretati se po ostacima rijeke Drave te istinski uživati u svim njezinim blagodatima. (To se ne odnosi na blagodati električne energije po pitanju zastarjelog gospodarenja hidroelektranama). Uza svo jadikovanje, članak završavam HEP-ovom uzrečicom: ‘Posuđujemo od prirode’.
Pogledajte dokumentarni film Damjana Kolareka o dravskim otocima:
