Poznato je da pojam znati i pojam umjeti nisu istoznačnice, što mnogi, ne razmišljajući o toj razlici, počesto izjednačavaju i stavljaju pod isti znak – znak jednakosti. No, nije tako. Jer, ma o čemu bila riječ, ne kaže se uludo: “Tko umije – njemu dvije!”
Netko ambiciozan – kombinacijom oba ova pojma – prema vlastitom afinitetu u nekom određenom području svoga djelovanja svakako će uspjeti materijalizirati. Većina nas priželjkuje miran i dostojanstven život. Međutim, najčešće je sasvim suprotno. Sustigla su nas, eto, nekakva šugava i poprilično čupava vremena. Ne samo u našoj balkanskoj regiji već i u svijetu kojega smo i mi dionici.
Na muci se, kažu, poznaju junaci, a vrijeme će pokazati kakvi su – u srazu sa starim liscima – ovi naši novi politički junaci. Jer, (ma kako ga pjesnik preklinjao) vjetar se ne može zaustaviti niti će netko zaustaviti Zemlju da – zaljubljenici prošlosti – s nje siđu. Naime, mnogima je nezamislivo da vrijeme nepovratno curi i da su – aorist.
Još od početka vremena znano je da tek rijetki pojedinci imaju sposobnost realno sagledati sadašnjost, pa i “vidjeti” buduće, možda, i sudbonosne događaje koji će uslijediti. Mnogi proroci, proročice, gatare, vračare i horoskopi proriču nam budućnost i buduće događaje. Ma kakvim ih sve pogrdnim imenima zvali popularnost im rapidno raste, a, evo, nama nikad gore.
Od faraona, suverena, okrutnih satrapa ili pak demokratskih prvaka proroci su svima na listi sumnjivaca (iako potajice i sami traže njihove usluge) jer tron je svetinja u koju se ne dira i koju se brani svim sredstvima. Zapravo, svi oni, duboko u duši, drhte pred vizionarima i njihovim “vizijama” – o mogućem gubitka trona i budućim događajima.
Lukavi proroci, razumije se, u milosti su vladara dok one nešto iskrenije najčešće pokosi vladareva nemilost. Jer, opasno je vladaru pored sebe imati nekoga pametnijeg i mudrijeg od sebe. Pred nekih petnaestak godina, pred izbore za šefa države, imali smo pravi kaleidoskop pretendenata za Pantovčak dok je za parlamentarne izbore bila poplava onih s “vizijom”. Svi su oni “vidjeli” kako bi trebala biti i izgledati Lijepa Naša.
No, nastupom izborne šutnje zašutješe “vizionari”, a mi ostadosmo i bez vizionara i bez vizije o Hrvatskoj. I neka nam je ovako! Nakon svakih parlamentarnih izbora, ispod glasa se u narodu govorilo da bi prije svakih izbora kandidati za političke funkcije trebali obaviti određeni liječnički pregled…
Naravno, iz posve razumljivih razloga se to nije javno i službeno predlagalo. A, molit ću lijepo, pogledajmo što se danas događa. Ma, zamislite vi ovo. Doživjesmo i to da većina zastupnika, ili njihovi predstavnici, 8. saziva hrvatskog parlamenta učestalo idu k liječniku – na razgovore.
Ne, ne odlaze oni bilo kojem i bilo kakvom liječniku. Nego, ni manje ni više, odlaze – k psihijatru, friškom saborskom zastupniku, gospodinu doktoru Boži Popovu! O, bože, gospodine Božo što ste doživjeli!
Vjerojatno ni slutiti niste mogli ovakav scenarij i ovakav razvoj naših političkih događaja. Eh! Što ti je život, što ljudski ego, a što – politika i političari!
Sve za vlast – vlast ni za što! Za sada!
Ma, kakve gatare ili vračare, nikakvo gledanje u dlan, ili bacanja graha trešnjevca, nikakve babe vange, ni svi novovijeki nostradamusi ovoga svijeta u svojim najvećim noćnim morama nisu mogli ni nazrijeti ovako nešto što mi imamo.
Sve su to trice i kučine u usporedbi s ovakvim našim političkim rašomonom. A, sve radi formiranja vlasti 2015. godine u Hrvatskoj. Primijetismo da oba prvaka naših najvećih političkih koalicija u Hrvatskoj jednostavno zrače optimizmom – ne skrivajući svoje osmjehe s lica. Koji je razlog njihova dobrog raspoloženja još je obavijeno velom tajne?
Po završetku jučerašnjeg (4.12.2015.) sastanka – iako se spominjalo nekakvo “drveno željezo” – smiješak se nije mogao skriti zadovoljstvom razgovora s doktorom Božom. A, možda, čak i nešto drugo u pitanju?
Prisjećam se sjednice Vlade RH iz rujna mjeseca 2013. kada je na svršetku sjednice gospodin Milanović, onako kako samo on to umije – naime, on svaku sentenciju interpretira na svoj način – pa je rekao: “Tko se zadnji smije – obično se ne smije!” Osmijeh ništa ne košta – a puno znači!
Ostaje nam da vidimo što i kako će se političko stanje u Hrvatskoj dalje razvijati i hoće li se uistinu potvrditi ona Milanovićeva dorađena sentenca: “Tko se zadnji smije – obično se ne smije!?”
Naime, kako i naslov sugerira: “Nešto znati i umjeti to ostvariti” nije istoznačno!