Po imenu i prezimenu Franjo Obadić rijetki ga znaju, ali kad spomenu nadimak Šjor, odmah se dogodi “Aha efekt”. I njegovi sinovi i unuk nose taj nadimak. Kada krene neki razgovor o njima, mnogi pitaju koji Šjor? Ima ih četiri s tim nadimkom. I dolaze iz Male Subotice.
Četiri generacije glazbenika
Franjo Obadić Šjor rođen je u Maloj Subotici gdje završava i osnovnu školu, a svoj radni vijek pored ratarstva završava s glazbom. Oženjen je za suprugu Maru, ima dva sina Željka i Ranka koji su isto tako vrsni glazbenici. Šjor najstariji (Franjo) počeo je svirati bas, ali samo kratko vrijeme. Odmah se prebacio na bubnjeve s kojima je otišao u zasluženu mirovinu. Stariji sin Željko svira bubnjeve već dugi niz godina u grupi ‘Vulkan’, dok je mlađi sin Ranko u sastavu ‘Rangersa’ i svira gitaru i saksofon.
Željkov sin Matej svira u grupi ‘Medija stres’, također bubnjeve. I pradjed je svirao u limenoj glazbi “bajz”. Obitelj Obadić iznjedrila je, za sada, četiri generacije glazbenika.
Vratimo se na početak – recite nam kako je sve u stvari počelo i kada – pitali smo Šjora
– Glazbom sam se počeo baviti 1965. godine i nisam odmah svirao bubnjeve. Prvo sam svirao ‘bas’ i učio od učitelja Valenta Obadića koji mi je bio stric. Valent je bio u Sobočkoj limenoj glazbi. Negdje 60-ih godina prošloga stoljeća kada se tu kod nas pojavio ‘jazz’ – svi smo bili oduševljeni tom vrstom glazbe. Pa su nas zvali ‘jazzeri’ jedno dulje vrijeme. Tada sam počeo i svirati bubnjeve koji su obilježili cijelu moju glazbenu karijeru. Sa mnom su u grupi bili najčešće Mijo Krčmar, Ivan Lajtman, Stjepan Horvat, Franjo Jelenić. Svirali smo van Međimurja u Dardi, Belom Manastiru, Koprivničkim bregima u Novigradu Podravskom i drugdje. Supruga Mara me u svemu podržavala tako da s te strane nisam imao nikakvih problema. Čak sam i suprugu upoznao na svatovima – ali u detalje nećemo. Tako mi je valjda bilo suđeno, nasmijao se Šjor
Službeno ime benda iz početka niste imali, kako je došlo imena ‘Crveni amati’?
– Istina je da smo povremeno razgovarali kako da se nazovemo ali nam nije došla neka posebna ideja. Ja sam imao bubnjeve na kojima je pisalo ‘Amati’, a kako smo prije toga kupili crvene košulje da svi budemo usklađeni – tako smo rekli, zvat ćemo se ‘Crveni Amati‘. Vrlo brzo su ljudi to ime ili taj naziv prihvatili i svi su nas zvali tim imenom.
– Svirao sam pune 23 godine. Znalo se dogoditi da smo svirali svatove roditeljima, a kasnije i njihovoj djeci. To pamtim kao izuzetno lijepu gestu. U ono vrijeme, bilo je puno više smijeha. Kada gledam iz sadašnje perspektive, bila su jednostavnija vremena, ljudi su bili sretniji, opušteniji i veseliji. Danas kao da su u nekom grču, nervozi i napetosti.
– Tada nismo svirali po hotelima ili nekim ugostiteljskom objektima, svatovi su uglavnom bili kod kuće. Za svadbu su trebale velike pripreme jer je sav namještaj bilo potrebno iznijeti iz kuće kako bi se dobilo što više prostora za ples, goste, rodbinu. Svadbe su trajale po tri dana, dok danas uglavnom od ručka ili večere u jednom danu. Treći dan je u svatovima bilo najviše smijeha, šala, viceva, fora i raznih smiješnih gluposti. Po našim sobočkim običajima, treći dan svadbe ljudi bi na prikolici dovezli stare ormare, stare kante i lonce. To se tumačilo kao “herbija” – kao jedna vrsta nasljedstva ali sve u šaljivom tonu. To je ujedno bila prilika da se riješite starih stvari koje vam smetaju na dvorištu – kazao nam je Šjor
Šjor nam je ispričao i priču o narodnim običajima
Uoči svatova, običaj je bio “pozovati” po selu odnosno s glazbom pozivati rodbinu u svatove. S nama su obično išla dva mladića, ‘zastavjek’ i njegov kolega koji su imali spisak rodbine koju treba pozvati u svatove. Znate kada nekome dođete na dvorište s glazbom ljudi nas častili pićem, jelom i kolačima.
Svega je bilo jer su se ljudi dugo pripremali za svadbu i ništa nije smjelo nedostajati. Kažem, sasvim druga vremena – jer toga danas nema. Danas kad gledam moderne svadbe, nazovimo to tako, imam osjećaj da bi mladenci najradije da ih limuzina dovede do ulaznih vrata u crkvu ili do matičara. U moje doba to je bilo nezamislivo.
Svadba se održavala i kod mladenke i kod mladenca
– Za svadbu su bile organizirane dva glazbena sastava, jedan kod mladenca, drugi kod mladenke. Danas je mladima to smiješno ali tako je bilo. Isto tako bile su i dvije kuharice, kod svakoga u kući po jedna koje su pripremale svu hranu i kolače. Jedino je ‘kapiton’ bio isti, odnosno starešina ili vođa svadbe. On je vodio i brinuo o svemu što se događalo u svatovima.
– Ako je mladenka išla za snahu, u crkvi poslije vjenčanja odlazilo se u njezinu kuću, a tek drugi dan kod mladenca. Danas je to mladima čudno i nepojmljivo – ali takvi su bili običaji. Obje glazbene grupe zajedno su svirale po vani, cesti. Svud smo pješačili, nismo se vozili u automobilima. Jako dobro pamtim da smo se znali dosta napješačiti. Zamislite, ako je mladenac bio iz Male Subotice, a mladenka iz Držimurca, sav taj put od 5 kilometra mi smo prešli pješice svirajući, zajedno sa povorkom svatova i sa mladencima. Nahodali smo se kao da idemo pješice na Mariju Bistricu (smijeh). Ali tako je bilo. U tim starinskim svadbama starešina je vodio glavnu riječ i on je sve konce držao u svojim rukama.
Običaj “Baba gljive bere”
To je u svatovima bio narodni običaj kada su glazbenici skupljali novac za ‘sokačicu’ odnosno kuharicu. Novac je išao njoj ako nije bilo drugačije dogovoreno.
‘Tuš’
Bila su to vremena kada mnogi nisu imali puno novaca za svadbu. Pojasnimo narodni običaj kojeg smo zvali ‘tuš’:
– Tu se prikupljao novac za nas glazbenike. Zastavjek i njegov kolega išli bi od mladenaca, kumova i ostale rodbine od jednog do drugog, s košaricom ili s dva tanjura i prikupljali novac. Glazbenici su svakome za to odsvirali glazbenu želju u malo skraćenoj verziji, kako ne bi sve predugo trajalo. Tuš je u stvari svakom gazdi bio dan na volju. Naime negdje ga nismo ubirali ako su bend roditelji sami financirali. Tada nismo ubirali tuš. I kada bi se prikupio sav novac ja sam se znao zahvaliti sijedećim riječima: “Droga rodbina! Ve pak bomo vam tak igrali, kaj vas bomo i v nebo tpeljali!”
“Sneha dej dinara”
Drugi dan, nakon vjenčanja u crkvi i kod matičara, kad je mlada snaha došla u kuću, prilikom plesa je bacala metalne novce za sreću i blagostanje. Tko je uhvatio koji dinar morao ga je sačuvati jer je to mladencima donosilo sreću. Treba reći da prilikom tog prvog plesa, sada već kao muž i žena, pod noge su im bacali ‘rucke’ ili ‘koceje’, pa čak i cjepanice kako bi ih omeli u koracima. Snaha je to trebala pokupiti da im ne smeta, a pošto se nije htjela sagnuti, jednostavno je nogom odgurnula otpatke od kukuruza ili cjepanice. Danas, vidim umjesto toga bacaju cijele naranče ili balone.
Narodni običaj “Zelje”
Plesalo se ‘zelje’. To je u stvari šaljivi igrokaz gdje su glazbenici zezali i šalili se sa vođom svadbe, starešinom, kako bi ostalim svatovima bilo smješno i zanimljivo. Zelje su plesali ‘dever i podsneholja’ i ‘zastavjek i kolegica’. Dužina toga igrokaza s glazbenom pratnjom zavisila je od starešine i plesači su ponekad dugo trebali ostati na plesnom podiju. U igrokazu se spominjalo kako treba zelje porezati, narezati, gaziti nogama, soliti, kiseliti, naravno sve uz šaljive komentare, dosjetke i razne fore. Bilo je tu puno smijeha i radosti. Time je svadba dobivala na zanimljivosti i slobodnoj kreativnosti glazbenika i starešine.
Na žalost klasična sobočka svadba, danas, izgubila je taj čar narodnih običaja koji na polako izumiru. Nema više ni ‘Baba gljive bere’, niti ‘Tuša’, niti ‘Sneha dej dinara’ ali niti ‘Zelja’. Šteta.
– Danas su uveli ‘rezanje torte’ i ‘ples s mladenkom’ umjesto svih ovih narodnih običaja. Nema više ni ‘pozovaja’, pozivanja u svatove, a veoma su rijetki oni koji idu pješice. Danas se automobilima dolazi direktno u crkvu. Starešina danas ima obično zadatak svadbu svesti na moderan način, a to znači što manje priče, više pjesme i plesa. Neki čak ne uzmu ni starešinu nego sve to obave glazbenici. Svadba bez starešine je nekako pusta i prazna.
Šjor recite nam za kraj što je vama značila i znači glazba?
– Glazba mi je značila sve, živio sam od glazbe jednim velikim dijelom. Mogu slobodno reći bio sam ovisnik o glazbi. Uvukla mi se u kožu, kosti, u krv. Ne mogu ni zamisliti kakav bi bio život bez glazbe. Kao umirovljenik uživam u zabavnoj glazbi iako moram reći da smo svirali sve što su ljudi poželjeli. Zdravlje me, hvala Bogu dobro služi i nadam se da ću još čuti i veseliti se dobroj glazbi. Ja sam prestao svirati ali zato sinovi, na koje sam jako ponosan i moj unuk Matej nastavljaju tamo gdje sam ja stao. Neka im je sretno jer ipak su danas druga vremena, nego onda kada sam ja započinjao glazbom – kazao je s nostalgijom Šjor.