Eto, parlamentarni izbori su iza nas i ni nakon tjedan dana ne nazire se tko će, odnosno, koja politička opcija bi mogla, Predsjednici države, predočiti dovoljan broj zastupničkih potpisa kako bi došla na vlasti.
Rezultati minulih parlamentarnih izbora imaju dva velika iznenađenja:
– Prvo: najveća oporbena stranka i njena koalicija u Hrvatskoj – i prije izborne kampanje, a posebno u predizbornoj kampanji uz svesrdnu pomoć crkvenih otaca – nevjerojatno se hrustila, zapravo, bila je i više nego sigurna u svoju nadmoćnu izbornu pobjedu najavljujući kako će do nogu potući, čak i “satrti” one vladajuće i kao političku opciju poslati ih u ropotarnicu hrvatske političke povijesti!
Međutim – kako je vjernicima savjetovano da na izborima mrežu bace udesno – izgleda,“mreža” je na sprudu o nešto zapela pa nije dovoljno daleko bačena – udesno.
Savjetnicima se, eto, nadanja izjalovila. Za sada?!
“Ražanj” je ostao prazan, a “zekoslav” – kojega je samo trebalo nabiti na već pripravljen ražanj – s mosta, dvjema političkim koalicijama koje premošćuju hrvatsku političku rijeku – s “mrkvom” u ruci samodopadljivo se šeretski smješka čekajući koja će ga opcija – umjesto onih biblijskih “riba” – uloviti u svoju mrežu.
– Drugo: vladajući su se nekako čudesno podigli iz ponora skoro do samog vrha i malo im je nedostajalo da ponovo osvoje vlast i nastave vladati tamo gdje su stali. A, baš su vladali!
Sve u svemu u Lijepoj Našoj nikada nije dosadno.
Već tradicionalno kod nas svak svakog prisluškuje, jedni druge nadziru, jedni od drugih zaziru i sad se iščuđuju što nas sa svih strana susjedi ograđuju. Ako smo stado, a jesmo,nazivani smo i “ovčad”, pa zar treba čuditi da se osjećamo k’o u toru.
Jedino se Hrvati ni od koga i ni od čega ne ograđuju. Nismo mi tamo nekakvo zatucano i razjedinjeno pleme pa da se odričemo svojih.
Ne, ne. Ne ograđujemo se mi ni od svojih lopova, ni od naših kriminalaca, ni od plagijatora, to jest krivotvoritelja, ni od svojih zločinaca, ni od naših varalica, nekako stidljivo se ograđujemo od silovatelja, a pogotovo se ne ograđujemo od kojekakvih noćnih ptica…
Koje vide i u mraku – i po trdoj kmici operiraju…
Vrhunski naši majstori, a imamo ih Bogu dragom hvala!, koristeći se najsuvremenijim sredstvima za kojekakva snimanja ili, recimo, maheri za analizu materijala u niskogradnji, a mostovi svakako jesu niskogradnja…
Takvi stručnjaci ništa ne prepuštaju slučaju. Sve se pomno analizira, a ako treba, analizirat će se i “DNK” svakog pojedinog dijela mosta.
Pa, ako ovakvu detaljnu analizu most izdrži poslužit će dok ga ne nagrize korozija. Potom se nagriženi dijelovi zamjenjuju suvremenijim, podatnijim i boljim materijalom…
A, ako ne izdrži test, razgradit će ga kao i mnogo toga što je u Hrvatskoj razgrađeno i kao šutu šutnuto na neki deponij.
Zapravo, ne bi to bio jedini most koji je sagrađen, a koji ne služi svojoj svrsi. I koji – bez obzira na svoj dopadljiv dizajn, odnosno, izgled – ne vodi nikamo.
Raritet u Hrvatskoj, a Lijepa Naša vrvi raritetima, postoji jedan čvrsto sagrađen most. Kažu, taj most je od armiranog betona.
I, umjesto da premošćuje nekoju od rijeka – kao hrvatski raritet, sagrađen je na suhom! Eno ga, već dugi niz godina postojano stoji – kao spomenik.
Da, stoji kao spomen prošlom vremenu, jednoj moći, sve prkoseći umu i razumu, a i protoku vremena – ne vodi nikamo.
Iako je mogao biti sagrađen i iznad jedne od četiri rijeke koje oplakuju svoj lijepi grad.
No, zato građani toga lijepoga grada sve češće oplakuju ono što im njihove prekrasne četiri rijeke poplavom učine.
Ne znam koliko je istinito, ali neki kažu da ne stoji tvrdnja da taj most ne vodi nikamo. Navodno, most vodi u nekakvu birtiju.
E, sad. Povijest nas uči da se u birtijama puno toga zna događati i saznavati. Što tek reći za modernizirane insajdere koji, onako, uz čašicu u prijateljskom razgovoru, od pića zagrijanih gostiju, puno toga čuju – pa uz dobru analizu još više saznaju.
Nadajmo se da će od mosta i premošćivanja razlika i spajanja najudaljenijih hrvatskih političkih obala ipak biti nekakva korist!
