Mladi naraštaji sigurno ne znaju da je Palovec imao čak dva mlina koji sežu u daleku prošlost. Stariji mještani se većinom sjećaju ‘novog mlina’, a za onaj stariji znaju vlasnici koji su nam ispričali zanimljivu priču kako je to nekada bilo. U vezi mlinova glavnu je riječ vodio otac Đuro Besedić koji je stari mlin naslijedio od svog oca koji je nosio isto ime. Od mlinova su ostala samo sjećanja u mislima ljudi i još poneki tragovi od novog mlina. Od starog mlina nije sačuvano gotovo ništa. Pored oca Đure, mlinovima su upravljali sin Franjo i zet Stjepan.
Franjo Besedić (84) iz Palovca
‘Od mosta je tekla brana i šanci. Nasipi od drva i zemlje kako bismo prikupljali što više vode. Dubina vode je bila i do 3 ili 4 metra. U zimi smo imali često puta problema jer se voda ledila i morali smo razbijati led, kako bi mogla nesmetano doticati na lopatice mlinskog kola. Kada smo imali višak vode, a bilo je to često puta, jednostavno smo je propuštali neka teče dalje. Dolazili su ljudi iz raznih mjesta dovozeći kukuruz i žito. Otac Đuro, on je brinuo o svemu i od njega sam puno toga naučio. Ja sam radio i malo sam vremena proveo u mlinu, ali opet sasvim dovoljno da pamtim mnoge stvari.
Otac je želio da ga naslijedim, ali sam ja radio i dočekao punu penziju od 41 godine radnog staža. Moram reći da je voda bilo tako čista da si je mogao piti iz Trnave. U Trnavi je bilo štuka, šarana, riječnih rakova i svih ostalih vrsta ribe. A danas njom teče smrad, fekalije, crkotine i ponekad tako smrdi da se neda izdržati taj smrad. Ljeti je oko mlina bilo pravo kupalište. Ljudi su uživali i nitko se nije utopio, a niti se dogodio neki nesretni slučaj. Tu je bilo jako puno stoke i životinja koje su tu pasle travu i pile vodu iz Trnave. Koliko je danas zagađena da je stoka pije, vjerojatno bi sva pokrepala. Ja sam najviše uživao loveći ribe. Znao sam baciti “križaka” – otići doma nahraniti krave i napojiti, a kad bi se vratio bilo je riba koliko hoćeš.
Bilo je riba za cijelo selo i za rodbinu. Lovio sam štuke po 10 komada svakih par dana. Jednom sam uhvatio i soma od 1 metra – toliko je bio dug. Možda vi znate koje je godine sagrađen mlin (stari) – pitali smo Franju. Sjećam se starog mlina, na “tronu” – glavna velika greda koja je bila noseća – pisalo je 1452. godina. Znači prvi mlin je sagrađen prije 563 godine.
Mi Besedići smo porijeklom iz Mađarske i tamo su naši korijeni – rekao je Franjo. Ja sam ti hodao u mađarsku osnovnu školu, ali tu u Palovcu. Sve ti je to bilo prije II. svjetskog rata. Tu kod nas bili su Mađari i oni su imali grozne metode kažnjavanja učenika u školama. Ako si nešto pogriješio ili napravio neku spačku, tukli su nas kao volove. Čak sam i predvojničku završio pod Mađarima. Nisu nikoga štedjeli.
Sva zemlja se ručno obrađivala. Puno smo radili s kravama i s konjima. Nije bilo napuštene zemlje kao danas. Svaki komadić je bio obrađen. Ljudi su pomagali jedni drugima, a danas ne možeš dobiti radnika ni za nadnicu, ni za novce. I sve je raslo – sadili smo i ječmenu, prosenu i hajdinsku kašu. Sijao se lan i pravilo se domaće laneno platno, a svega toga danas nema. Bili smo siromašni, ali smo bili sretni.’, zaključio je Franjo.
Stjepan Vidović (82)
Što nam možete reći o starom ili novom mlinu – pitali smo Stjepana. ‘Ja bih više mogao ispričati o novom mlinu jer sam u njemu radio, ali i staroga pamtim. Došao sam tu kao zet. Oženio sam se Rozinom – sestrom od Franje i tako naslijedio novi mlin. Stari mlin je bio star možda i preko 500 godina i kupljen je od grofova koji su nekada davno bili vlasnici te zemlje u Međimurju. To ti je bio skroz drveni mlin od dasaka, greda i dobre stare hrastovine. I piloti koji su držali temelj odnosno stupove i konstrukciju od mlina bili su napravljeni od jake hrastovine.
Čekajte, a od čega su bili napravljeni zupčanici? – pitamo ga. Jako dobro pitanje – odgovara Stjepan. ‘Zupčanici su bili napravljeni od korijena drveta graba.’
Pa zar nisu popucali brzo? ‘E vidiš, to korijenje se pomno biralo i obradilo da služi kao što danas služe metalni zupčanici, a tada nije bilo toliko željeza i sve je bilo napravljeno od drveta osim kamena koji su mljeli brašno. Tast je svaki put kad bi pustio mlin u pogon vazelinom podmazao drvene zupčanike. Nije bilo čavala i raznih šrafova kao danas, sve je bilo povezano i učvršćeno drvenim klinovima. Temelji su ipak bili napravljeni od kamena kako ne bi voda odnijela cijeli mlin, koji je ipak bio na zemlji.
Ispred mlina bila je napravljena brana, sve od mosta kako bi se mogla tu skupiti velika količina vode. Tu vodu mi smo mogli regulirati i puštati je na mlinska kola. Većinom se mljelo brašno od kukuruza i žita. Na proljeće dok je bilo puno vode, a kroz ljeto se manje radilo, pogotovo ako su bile suše i niski vodostaj, tada nismo mogli raditi. Bio je velik otprilike 8 x 8 metara.
Mlin je imao 3 ulaza vode i svaki ulaz vode je bio za sebe. U pogonu je većinom bio prvi ulaz, ako je bilo dovoljno vode radio je i drugi ulaz vode, a treći je najmanje radio zbog nedostatka vode. Mlin na vodu na jedan sat je mljeo 60 kg kukuruza. Znači imao je 3 mlinska kola i 6 kamena.’
‘Objasnite malo kako je to funkcioniralo?’ Svako kolo imalo je po dva kamena koji su bili montirani jedan na drugi. Donji kamen je bio statičan i nepokretan – gornji se vrtio i mljeo kukuruz. Kukuruz je lagano padao na donji kamen, a gornji je to mrvio. Kamen se mogao podizati kako bi ga nakon što se istrošio mogli popraviti. Kamen se morao “klepati”. Kamen je bio visok oko 25 cm i prilikom rada, odnosno vrtnje on se habao, trošio i smanjio na 10 cm. Trošenjem ili vrtnjom postajao je tako gladak da nije mogao dobro samljeti kukuruz i to onda nije bilo dobro.
Trebalo ga je klepati da bi dobio oštre rubove i male rupice kako bi mogao mljeti. Ljudi su kukuruz dopremali “teligama” – (jedna vrsta tački kakve su se upotrebljavale u ona vremena). Mljevenje kukuruza se nije plaćalo novcem nego smo uzimali “ušur” i tako naplatili svoj rad u mlinu. Ušur je bila mjera, to jest jedna drvena posuda zvana škaf – to bi danas bilo oko 20 kg kukuruza. Dakle roba za robu, bez novca.
Često puta je znala biti tako velika voda da je trgala branu ili dijelove drvenog kotača i odnosila ih sa sobom. Kako bismo spasili dijelove, sve smo popravljali sami, uzeli smo dva drvena korita, pričvrstili ih daskama (jedna vrsta čamca) i pomoću štapa skupljali smo dijelove koje je voda pokidala. Voda je dolazila ispod mlinskog kola i tu je napravila jako veliku jamu – kopala je sve pred sobom što joj se našlo na putu.
Tako bi nastalo veliko jezero i tu su se onda kupali stariji i mnogo djece. Ljudi su tu dopremali i krave i prali im repove, a mi djeca bismo potjerali krave držeći se za rep i jedan za drugoga, a krave vam znaju dobro plivati – tako smo se kupali i uživali u mladosti. Krave nas vukle kroz vodu. Bilo je puno smijeha i radosti. U to vrijeme nije bilo nikakvog nasipa i Trnava je tekla kako je htjela. Taj stari mlin je srušen poslije II. svjetskog rata kada se regulirao tok Trnave i kada se gradio nasip. Morali smo srušiti taj stari mlin.’
Novi mlin
‘Novi mlin je imao samo jedan ulaz vode, samo jedan par kamena i pokretao ga je dizelski motor koji je nabavljen u Rijeci iz tvornice “Torpedo”. Ali prije nego smo nabavili motor pogon mlina je tjerao traktor “Štajer” pomoću remenice. Mlin ovaj put nismo izgradili od drveta nego je to bio zidani mlin. Kasnije, kada je došla struja nabavili smo elektro-motor i on je tada pokretao mlinski kamen. Radnja i posao u novom mlinu bila je slična kao i u starom mlinu. Razlika je možda samo u tome što se u starom mlinu uzimao ušur sa drvenom posudom, a u novom se ušur uzimao 10 posto od ukupne količine kukuruza za mljevenje. Novi mlin je u jednom satu mogao samljeti 100 kilograma brašna i šrota oko 300 kilograma. Puno više nego stari mlin.
Tada nije bilo benzinskih pumpi pa smo gorivo dopremali konjskom zapregom, u bačvama iz Čakovca. Novi mlin je radio i zimi i ljeti, dakle stalno, jer više nije ovisio o količini vode. Pretežno smo radili noću jer je po danu trebalo ići u polje na druge poslove. Puno smo radili, ali smo bili sretni. Novi mlin je srušen 1975. godine. Njegova prava funkcija je prestala dolaskom struje u Palovec. Ljudi su počeli masovno kupovati čekičare i sami su mljeli doma brašno ili šrot ili što im je već trebalo.’
A gdje je završilo kamenje koje je mljelo brašno? – pitamo ga. ‘Dva kamena su završila u temeljima moje kuće. Jedan kamen je poklonjen učitelju Wrana Robertu koji je poslužio za fontanu kod Osnovne škole Mala Subotica, jedan je tu još doma a za ostale ne znam gdje su završili. Zar se nije nitko sjetio da napiše elaborat i da se možda povuku neka financijska sredstva iz EU fondova te da se konstruira i napravi novi mlin? Vjerujem da bi Palovec dobio turističku atrakciju, a možda bi se mogao i netko zaposliti na recimo, prodaji suvenira i razglednica?! Šteta, ovako će sve to jednoga dana pasti u zaborav.’
