Odlučivši se referendumom za samostalnu vlastitu državu, prije 25 ljeta smo pomislili da se demokracija dobiva potezom pera na papiru, međutim, smetnulo se s uma da demokraciju valja izboriti. Žudeći za političkim slobodama bježali smo od dotadašnje neprirodne tvorevine zajednice naroda. No, bijeg u demokraciju smo skupo i krvavo platili ali, priznali mi to ili ne, od socijalizma usađenog duboko u nama, garantirano, još dugo pobjeći nećemo.
Nakon međunarodnog priznavanja Hrvatske kao samostalne države našoj sreći nije bilo kraja, jer – uvjeravali su nas – konačno smo svoji na svome i nitko nas više neće tlačiti, a kamoli pljačkati. Državu i društvo, uvjeravali su nas, uređivat ćemo kako budemo – mi željeli.
Bili su u pravu, ali…
…ali kreatori naše visoke politike smetnuli su s uma da se ljudski mentalitet i već usvojene životne navike najteže mijenjaju. Tuđin nas, uistinu, nije pokrao. Ni opljačkao! Šutke smo držali i lojtru i vreću – našim ljudima. Kad se magla malo razišla, onako smo, više reda radi, poluglasno podviknuli: drž’te lopova! Potom smo na dulje vrijeme zašutjeli.
Kao ponosit i radišan narod, odšutjeli smo pravi “masakr” nad nekadašnjim, socijalističkim, stambenim fondom kao i nad ondašnjim poljoprivrednim kombinatima i privredom. A, da su, u ono vrijeme, ma kakve god da su bile, i one “socijalističke” ceste, za nevolju, privatizirali ne bismo danas, za davanje u koncesiju novoizgrađene autoceste, tražili referendum uzvikujući: “Ne damo naše autoceste!”
Protiv onakve pretvorbene “jematve”, kako već rekoh, predugo se šutjelo. Naravno, “ubrano” je trebalo pospremiti na sigurno. No, na demaskiranju pospremljenog, uvjeravaju nas, sasvim ozbiljno se i danas radi, međutim, rezultati su odveć anoreksični, jer u proračunu od nestale love nema niti “L”.
Čemu glumiti nekakvo čuđenje i neznanje kad se još u biblijskim vremenima spoznalo da je čovjek sklon krađi i da se ta ljudska sklonost do danas nije promijenila. Dakle, ljudi kradu i nadalje će krasti i otimati tuđe.
Lopovluk bi trebalo sprečavati i sankcionirati, a ne da ispod političkih krinolina buja poput bukovača na vlažnom bukovom panju. Razvijene demokracije, kojima, kažu, i mi težimo, lopovluk razotkrivaju i kažnjavaju bez obzira na funkciju i rang, “s prstima u pekmezu”, uhvaćenog koji preko noći nestaje iz javnog političkog život. Jasno, iz moralnih principa, odnosno, moralnih načela.
Naravno, zbog nedavnog rata mi smo u pomalo čudnom stadiju razvoja demokracije dok su rezultati sudske prakse, po tom pitanju, u nas odveć skromni.
Prastara istina jest da svijet počiva na laži i prijevari. Još samo naivni vjeruju da nije tako. Zašto? Zato što je – ljudskom uhu laž ugodnija, draža i milija, iako i dalje u čovjeku čuči onajiskonski nagon – drmnuti nečije nešto – drmnuti tuđe. Dakle, potrebna je čvrsta volja i disciplina othrvati se napasti, ostati častan, ostati čist u bavljenju javnim poslom i u upravljanju javnim sredstvima.
Uh, kako istina zna biti brutalna, ružna, bolna! Oduvijek je tako.
Koliko je poznato, još nitko nije otkrio i dokazao kada i tko se dosjetio izreći prvu laž. Jednako tako – i pored svih današnjih tehnoloških i znanstvenih dostignuća – nitko ne može ni pretpostaviti tko će izreći posljednju laž ili tko će posljednji izreći – laž?
U takvom ozračju su odgajani i naši preci, tako su odgajali nas, tako i mi odgajamo svoje potomke, a za pretpostaviti je, tako će odgajati i svi nadolazeći naraštaji.
Naravno, o tome se nikada neće ovako javno govoriti, pa ćemo i dalje uvjeravati i sebe i druge kako smo pošteni, kako smo pravični, kako se služimo istinom i samo istinom, dok će laž i lopovluk – s nama i u nama – i nadalje bujati i vladati svijetom, jer javno iznošenje neoborivih argumenata da je to baš tako – dozlaboga je nezahvalno – ponekad, čak, i opasno.
Sve dok bilo koji sud svojom pravomoćnom presudom ne dokaže nečiju krivicu i presudi da je lopov lopov (sudovanje pak zna potrajati…!) osumnjičeni za lopovluk i dalje će biti osoba od nečijeg osobitog povjerenja: na izborima će se slobodno moći kandidirati, biti biran i izabran, čak, i za neku političku funkciju. Takva su nam demokratska načela, a tko se s time ne slaže i kome nije pravo neka pravdu potražiti na sudu.
Za sve naše nevolje, poznato je, krivi su nam drugi. Krivce pak tražimo na pogrešnoj strani, na pogrešnome mjestu, a kao fol znamo u kom grmu leži zec.
Naviknuti na diktat – ovakvi kakvi već jesmo – žalimo za diktatorom. Obezvrijedili smo rad i red, socijala je isplativija i draža od poštena rada, jer sindikati su nas uvjerili da previše radimo za plaće koje primamo. Vrag bi ga znao, možda u Njemačkoj manje rade nego mi u Hrvatskoj, a zarađuju više?! Uz neprekidno naše jadikovanje kako teško živimo kladionice su, eno, dupkom pune dok višak kruha (osobito jučerašnjega) bacamo u smeće.
Rugamo se onome mladom kosookom vođi, a žudimo za vođ, valjda, da nam pokaže put, jer bez vođe smo – kao obogaljeni.
Pa, konačno, izaberimo ga! Nek’ nas vodi – nek’ nas voooda! Nek’ nas, i taj netko žedne prevede preko vode! Naravno, ne bi bio ni prvi, vjerojatno, ni posljednji koji bi nas maherski bez vesala – preveslati.
Premda smo poprilično stara nacija – nikako da odrastemo – da stasamo.
Da ne usahne, njegujemo mržnju, jer što bismo mi bez mržnje i onih koji nas nagovaraju na mržnju i uče nas mrziti? Kome je, osim pohlepnima za vlašću, mržnja donijela korist i boljitak, kome?
Radije širimo ljubav i snošljivost, a ne zlo koje potiče mržnja.
Umjesto da okrenemo leđa širiteljima mržnje i nesnošljivosti mi ih štujemo poput ikona. Mržnja i osveta ne donose ni mir ni napredak. Osobito ne donosi duševni mir – čovjeku.
Bogataši se bore za sirotinju – da je bude što više, jer nestankom sirotinje nestalo bi i bogataša. To su – poput bilikuma – dvije spojene posude…
Zlo je počelo izumom novca.
Galama iz zvučnika nadjačala je racio većine tvrdnjom da će Zdravstveni odgoj u školama, zamislite, razoriti hrvatskog čovjeka, a zapravo se radilo o nečemu posve drugom.
Novac, i pohlepa za novcem, zapravo, razara čovjeku dušu pa tako i hrvatskom čovjeku, a ne Zdravstveni odgoj u školama kako se povazdan trubilo s govornica. Oni koji to shvaćaju – zbog borbe za vlast i prevlast – pred narodom – o tome kukavički šute.
Zloduh, novac, s ostalim svjetskim zlima odavno je pušten van iz Pandorine kutije dok na dnu kutije u potpunoj tami još jedino čami samo varava – nada. Od čitavog sadržaja te izmišljene kutije, pune svih mogućih zala, najstrpljivija nada – kažu – posljednja umire!
Tog vladajućeg zloduha, kako sada stvari stoje, nemoguće je ni zauzdati ni vratiti natrag uonu – izmišljenu kutiju. Novac i vlast – pohlepnima – dvije su najvažnije stvari u njihovim životima. To su – reći će pjesnik – “(…) dvije sestre blizanke, rođene u ponoć(…)”, a neovisno od globalnog zatopljenje, klimatskih promjena i geopolitičkih previranja nedaleko naših prostora – prouzročenih pohlepom za vladanjem i za prestižom – Zemlja će se tko zna do kada još vrtjeti.
