Čim se naš četveronožni rođak osmjelio osoviti na stražnje noge zemljom je zavladao kaos i više ništa nije bilo kao prije. Prirodni sklad je grubo narušen.
Znatiželjni naš predak, premda pogrbljen, boreći se za opstanak postupno se uzdizao i uspravljao svoju kralježnicu. Držati kralježnicu uspravnom – zbog ‘G’ sile – nije lako, ali su plodovi sa stabla uspjeha zato puno slađi. Naravno, izbor je uvijek – osoban.
Najteže je, kažu ljudi, biti i ostati čovjekom. Valjda je i zbog toga u divljini više reda i discipline nego li je to među civiliziranim ljudima. Krdo, čopor, jato ili pak roj poštuje ustroj i hijerarhiju svoje zajednice, poštuje red i rad i svaka jedinka doprinosi opstanku zajednice i njene vrste. Nema izmotavanja – nema socijale.
Dok su ciklone još bile bezimene – u svome bijesu munja je zapalila suho stablo. Čovjek je potom ukrotio vatru koja, evo, do danas plamti.
Od prvobitne zajednice naovamo ljudi se organiziraju u svakojake skupine nastojeći poštovati hijerarhiju i pravila ponašanja. U zajednici. Ruku na srce, ljudi bi od pojedinih vrsta iz divljine koješta korisnoga mogli naučiti. Makar u organizacijskom smislu. No, nećemo valjda kopirati tamo nekakve divlje zajednice. Pa, mi smo ljudi, zar ne.
Da manje zurimo u zrcalo, da smo manje lakomi i nepromišljeni živjeli bismo u dosluhu s prirodom i bili bismo puno sretniji i zadovoljniji. Dok u divljini vlada red – civilizacijom tutnji kaos. Divljinom vladaju najjači i najzdraviji primjerci radi očuvanja vrste. U civilizaciji je obratno. Ljudskim i prirodnim resursima vladaju pohlepni, lukavi i zli tipovi.
Kao misaono biće, čovjek je spoznao svoju moć i nadmoć nad florom i faunom. Ne i nad prirodnim silama – ali zato čovjek u svojoj pohlepi uništava sve do čega dođe. Neukim pukom vladaju opsjenari, primitivci i prznice pa u svojoj samozaljubljenosti čovječanstvo guraju u propast. Mnogi, vjerojatno, proklinju Ćirila i Metoda što su na Balkan donijeli pismo i pismenost. Jer, neukim pukom puno je lakše – manipulirati.
U internetskoj eri upravljati masama puno je teže nego pred stoljeće ili više. No nije i nemoguće. Znanje i umijeće korektne međuljudske komunikacije nema cijenu koje se, mislim umijeće uljudne komunikacije, integrirano s ljudskom pohlepom putem negdje pogubilo. Loša politika loših političara u ustima uvijek ostavlja gorak okus, grč u želudcu, osjećaj prevarenosti, osjećaj nemoći…
Na izborima često pobjeđuju – nesposobni – loši dečki. Mnogi to znaju, a o tome šute. O moralnom integritetu pobjednika malo tko, glasno, razmišlja. Najvažnija je pobjeda “svojega”kandidata – ma kakav on bio. O tome će povjesničari govoriti tek onda – kad za ovaj naraštaj – to neće imati nikakvog značaja!
Uz nadolazeće naše parlamentarne izbore u Hrvatskoj krucijalno pitanje je tko u Europskim krugovima uopće još podržava gospođu Merkel, jer ovo njeno “menevriranje” europskom političkom scenom…, pa stvarno, mislim…
Prošlogodišnji “šamar” gospođe Merkel, kliktali su oporbenjaci, Hrvatskoj i premijeru Milanoviću zbog “lex Perkovića”, s pravom je bio hit svih naših medija i naše oporbe, ali ni ona izjava gospođe Kolinde Grabar Kitarović, koliki broj vizitkarti svjetski poznatih osoba nosi u svome džepu i njeno poznanstvo s kancelarkom Merkel, nije bila baš za zanemariti. O, i te kakvu je to imalo težinu – pri izboru…
Međutim, izgleda, “pila” se okrenula… I kako bi Halid Bešlić zapjevao: – “Tko bi rek’o čuda da se dese…” – dogodilo se, do jučer, nezamislivo.
Dok predsjednica Grabar Kitarović kancelarki Merkel spočitava “vožnju pod ručno m…” –njen istomišljenik, iz njene bivše stranke, podržavajući predsjednicu kaže: – “Put do raja je popločen dobrim namjerama!” – (misleći pritom na gospođu kancelarku).
I, dok doma raspredaju oko “ručne kočnice… i vožnje u koloni…” njemačke kancelarke, dotle u Bruxellesu, u brizi za probleme s migrantima, premijer Milanović i gospođa Merkel, se srdačno grle. Eh, što ti je poznanstvo, a što politika i političari. A, o prijateljstvu? Dajte molim vas – u politici toga nema.
Predsjedničin prijedlog, o slanju vojske na granicu sa Srbijom, premijer nije uvažio, pa je predsjednica mimo znanja Vlade RH imenovala Povjerenika za izbjeglice-migrante. Imenovani Povjerenik – poznat po svom bogatom političkom iskustvu – poznat je i po jednoj svojoj izjavi svojevremeno odaslane u eter: – “Ja ne lažem niti izgovaram laži – samo ponekad ne govorim istinu, a to je puno pristojnije!”
I prije kompliciranja odnosa s Madžarskom i Srbijom predsjednica je iz Pule svoj Ured preseliti natrag na Pantovčak. Kako je krenulo, mislim, na ovu selidbu svog Ureda po gradovima naših regija – za nadati se da će možda i Visoka ulica (kao njeno čvrsto predizborno obećanje) jednom doći na red.
