Mnogo, previše meni dragih i dobrih ljudi teško se razboljelo u posljednje vrijeme i žalosno gledam koliko trpe i fizički iz dana u dan bivaju sve slabiji. Ali,ali, ne mogu opisati koliko ti ljudi imaju vjere u život u bolje sutra i svakim svojim postupkom čine okolinu vedrijom nego ona to jest.
I mene je vedrina ili radost obuhvatila kada sam u svojoj župnoj crkvi u nedjelju u redu za primanje Svete pričesti vidio dvije mlade Romkinje. Zna župnik Tomislav kako one još ne mogu primiti pričest, te im je na čelu palcem učinio znak križa, a one su tako radosno prekrižile su i otišle na svoje mjesto.
Nakon Svete mise župnik im je poklonio radne bilježnice i olovke, te rekao kako se njima služiti, a one su ponovno svojim svijetlim očima i osmjehom zahvalile na riječima i poklonima. Na žalost ne romske djece nije bilo na svetoj misi, kao što ih gotovo i nema na župnom vjeronauku, što župniku i iskrenim vjernicima nije svejedno, no to je ipak stvar roditelja djece koja će jednog dana htjeti na Prvu pričest i Svetu potvrdu i činiti pritisak na župnika.
U subotu me u Zasadbregu pozivom helo, helo Stjepane, zaustavila u prvi trenutak mi nepoznata žena, no ubrzo smo povezali stvari kada mi je kazala da smo nekada, vjerojatno pred 40 godina u paru bili voditelji Susreta mladih, u ono vrijeme vrlo zabavnog programa za mlade. Oooo, Mirika (Mirjana je ona) kako te je lijepo vidjeti, rekoh i nježno je zagrlih. ‘Dugo me nitko nije tako srdačno zagrlio’, nije mogla odoljeti da ne veli.
Razgovarali smo onako pored vozila i nismo išli na kavu jer smo puno toga željeli reći, a do prvog kafića je dosta daleko. Žena preko dvadeset godina radi u Uredu Europske unije u Beču i ovih je dana primila priznanje za kvalitetno obavljen posao i malo godišnjeg odmora.
Rekla mi je kako je tamo gdje ona radi sve na visokoj razini, kako je sve isplanirano i kako ništa ne može biti slučajno i još puno toga. Nije tako loše, pomislih. No kada mi je govorila o svojem životu u koji se potpuno umrežila ‘hobotnica službe’ onda sam se počeo groziti. Sav njezin radni tjedan, ali i vikend isplanira joj služba Ureda, koja joj preporuči, a zapravo odredi što će jesti ujutro, što oko podneva, što navečer kako bi na poslu mogla dati maksimum.
Preporuči joj se, a ona zna da ne smije odbiti, zdravi način života, što znači odlazak u teretanu, ‘joging’, bicikliranje, te u kazalište ili čitaonice. Niti jednog trenutka ne smije biti nenasmijana i ljubazna, ma kakav bio čovjek s druge strane stola ili puta. Mora voditi računa o izgledu tijela, odnosno ne smije biti debela, bez vidljivih vena na nogama kako može nositi što kraću suknju ili haljinu.
Kad je došla u službu preporučeno joj je, a ona to ne smije odbiti da se uključi u neku od zajednica ili odbora za ljudska prava i da previše ili ako može uopće ne govori o zemlji iz koje dolazi. Niti smije biti članica bilo kakve ‘hrvatske zajednice ili misija’ i sa svim ljudima govoriti njemačkim ili engleskim jezikom. I ako ikako može da se ne udaje, barem ne odmah.
Dosta toga mi se nije sviđalo, no pristojno sam slušao, premda mi to nije vrlina, ali prošlo je mnogo godina i sugovornica je ugodna, tek sam je upitao kada je slobodna za sebe, za dečke (nije udata) ili kako oni to nazivaju ‘prijatelje’ i kada ide u crkvu? Odgovorila je kako nema vremena niti volje za dečke jer joj je vrijeme tako programirano da ono malo vremena iskoristi za neki seminar, predavanje ili trening.
Nađe se na tim mjestima i mladića, ali i oni su ‘ucijenjeni’ poslom pak nisu niti slobodni niti razmišljaju o djevojkama na dulje vrijeme. Crkvu se ne spominje niti se ide u nju jer to nije u duhu poslovne EU, kao što se ne ide niti u druge vjerske građevine. Kazala je kako je u njezinoj blizini veliki trgovački lanac zakupio dio crkve i tamo smjestio trgovinu i salon ljepote.
Uglavnom njezin život, ali i njezinih kolega, svodi se na posao i samo posao, na uvjerenje kako je EU najbolje što na svijetu postoji i kako su svi drugi manje vrijedni. Treba biti zdrava, a da bude mora paziti što jede, a što će jesti preporuči joj služba Ureda koja u svemu brine.
Pitam je pri kraju razgovora, jer sam želio stići u Frkanovec na kruškovaču, kako to može podnijeti? – Stjepane, zato što svakog mjeseca dobijem dobru i sigurno plaću, a koliko čujem od ljudi s kojima komuniciram ovdje to nije tako. Ovoj rečenici se nisam moga suprotstaviti, ali sam joj preporučio neka ide u crkvu, na Svetu misu i neka moli barem prije spavanja.
Ustvrdio sam kako je jedna nekada lijepa i pametna djevojka, danas osoba kojoj je život ‘isprogramiran’, koja mora sve kako EU hoće ili za nju neće biti mjesta u ‘timu’, jer sve je podređeno timskom radu. Kako je našla vremena za razgovor sa mnom zapitah se u Frkanovcu na kruškovači?
Sve ovo pišem kako bi hrvatski političari čuli, vidjeli i znali u kakav svijet šalju naše mlade ljude, koje kada dođu na kakav odmor svojem domu hrvatskome, čudno gledamo. A ljudi odlaze u taj opaki svijet zato jer jednostavno žele samo plaću za svoj posao. Nakon dva dana poslala mi je žena o kojoj govorim SMS poruku: ‘Stjepane prekrižila sam se prije spavanja, zadovoljan?’.
Trebao bih biti, ali nisam jer to nije učinila iz uvjerenja nego zbog moje preporuke. A, ona ne donosi novac i može ženi nanijeti probleme ako se prekriži kod stola za kojim ‘timski’ blaguje. U takvu EU hrle izbjeglice iz Sirije, Afganistana, Pakistana, Laosa, Iraka……
Hrvati i Hrvatice ne hrle neko odlaze teška srca kako bi dobili sigurnu plaću za svoj posao i kako bi imali dostojanstveni život i kako ih banke i odvjetnici ne bi tjerali iz njihovog doma hrvatskoga.
