Stigla nam je jesen. Mogla bih ovu kolumnu započeti opisom jeseni dostojne literarno proznim djelom školske zadaćnice iz hrvatskog jezika nekog osmaša, ali mislim da su sve boje lišća, neba, trave i kukuruza vjerno opjevane stotinama tisuća puta svake školske godine iznova, iznova i opet iznova, i da se učiteljima, profesorima i svim ostalim pedagoškim radnicima već diže kosa na glavi čim im netko spomene temu jeseni.
Zato i štrajkaju… svaku jesen… da preskoče žuto lišće nošeno razigranim hladnim povjetarcem koji miriše na kišu, da po stoti put ne moraju objašnjavati kako su kistovi za vodene boje mekani, a jesen je razlijana, vlažna i bez oštrih rubova te da su takvi obrisi tvrdim kistom za tempere nemogući. Ja ih razumijem i podržavam. Pa jebo vas takav kurikulum koji svake godine započinje temom jeseni.
Uglavnom, ako neka cura iz srednje škole želi fejkati zadaćnicu na temu jeseni dajem joj ideje. Profesori ovo ne mogu tretirati kao plagijat jer sam dala dopuštenje za prepisivanje dijelova pogodnih za prepisivanje – kao na primjer pojedinih pjesničkih slika… koje su pristojne i društveno prihvatljive u školskim i pedagoškim ustanovama.
Stigla je jesen. Hladno je. Magla se razvlači duž ceste dok se vozim za Čakovec rano jutro. Opet sam zaspala. Na sreću srna me ugledala na vrijeme dok sam vrludala cestom pa me zaobišla. U guzicu mog auta se nabio neki drugi nervozni auto. Upalila sam stražnje maglenke da me vidi – da, tu sam, vozim se ispred tebe i u svom retrovizoru vidim kako ti strše dlake iz nosa. Obećavam ti da ćeš sljedećih desetak kilometara propitkivati moje bogove i svece što si mi zgriješio. Za nagradu, cijeli dan ćeš imati oči a la vario sam duboko u noć. Jer si mi trubio, mahao i bio najvjerojatnije vulgaran. Znam čitati sa usana.
Ne sviđa ti se jesen baš kao ni meni. Sve je postalo lagano, dugo, razvučeno i lijeno nakon hiper-maksi-ludo-brzog ljeta.
Da, i meni je prijelaz totalno prenagao. Pa sam nervozna.
Kad sam napokon stigla na pola našminkana u prijestolnicu naše male županije, kad sam napokon našla jedno rijetko slobodno parkirno mjesto na mjestu koje je free od naplate parkinga, proklinjala sam sve ostale koji počinju raditi prije mene pa su zauzeli sva super-free-asfaltirana mjesta. Svojim novim cipelkama zagazila sam u kaljužu jer pada kiša.
Mokra, dosadna kiša, sa sitnim upornim kapima koje pare i kvare moju pomno popeglanu kosu. Normalno je da imam desetak kišobrana koji se pašu uz sve boje garderobe koje imam jer u ormaru imam svega tri neboje i normalno je da su svi ti silni kišobrani doma ili na poslu, a gle čuda nijedan u autu ili nedaj Bože torbici.
Kad sam napokon stigla na posao nakvašena i isprana, pustila sam mašti na volju kako zapravo ta jesen utječe na moju životnu filozofiju. Hladno je i mračno i sve što trebaš raditi je spavati, čitati i kulturno se uzdizati uz Big Brother.
Razvrstavati tikvice po bojama i veličinama po terasi, orahe, lješnjake i kestene koristiti kao dekor u vijencima na vratima i kako je jesen zapravno pogodno godišnje doba da se postane kućanicom.
Raditi jesenske dekoracije, paliti mirisne svijeće, odabrati ulje za masažu, stiskati se sa dečkom u krevetu, pred televizorom, pred kaminom, uglavnom stiskati se sveposud i stalno jer je hladno, spremati zimnicu, peći fine mirišljave kolačiće od bundeve i čekati najljepše godišnje doba – Božićne blagdane. Da se možete stiskati još jače kada dosadnu kišu zamijeni najveći fenomen od svih fenomena – snijeg.
Nekako me pere baš kao ova dosadna kiša pere zakrpu na zakrpi skoro pa nove asfaltirane ceste da ostanem doma na poduljem godišnjem ili bolovanju i dođem na super ideju da odigram loto pod pauzom. Uplatila sam i 7/39, i onaj drugi 6/40 i Eurojackpot, a onda su mi za oko zapele i strugalice. Kupila sam cijeli bunt. Više sreći – veća šansa za dobitak.
Ako dobijem pare obećavam bit ću najbolja jesenska cura godine. Kupit ću Hausmajstoru novu ako bušilicu, mali moped i multikultivator.
Prat ću prozore ma svaki dan svojim novim Karcher setom za pranje prozora. Kuća će mi blistati zlaćanim bojama jeseni i mirisati na tople nabojke od jabuka samo ako dobijem na lotu. Samo ako sastružem nekoliko stotina tisuća kuna. Stavit ću dunje na stol i puštati Balaševića da me uspava. I odjebati taj jesenji blues jednom zauvijek.
Kroz svoje blistavo čiste prozore ću gledati ljude kako odlaze na posao i studente kako kasne na predavanja, a sve bez ikakvog smisla i cilja. Ni ovi prvi ni ovi drugi neće zaraditi za pristojnu penziju i kad tad će ih satrti sumorna jesenja hrvatska depresija. I da mi bude ljepše i bolje kuhat ću sebi i svojim prijateljicama domaći liker od čokolade.
Ima na tisuće recepata, ali za početnike ovaj je najjednostavniji. Umjesto kakaa možete topiti čokoladu, rum možete zamijeniti rakijom koju ste maznuli iz djedovovog tajnog skrovišta do kojeg baka ne može, mjere su orijentacijske, jer ipak sve se svodi na ukuse, okuse, želje i na kraju hmm… hmmm… potrebe… za jačinom alkohola koja pak ovisi o jačini bluesa.
NAJJEDNOSTAVNIJI RECEPT ZA ČOKO LIKER IKAD – pa i za one antitalente i one koji prvi put pokušavaju napraviti nešto domaće
• 1 litra mlijeka
• 500 grama šećera
• 150 g kakaa
• 500 ml ruma
Nakon napornog radnog dana, magle, kiše, vlažnih cipela, nervozne seronje na cesti, propalih snova na loto uplatnom mjestu, ipak je doma sa mirisnom čašom domaćeg čoko likera najljepše dok se stiskaš uz nekoga kome je prokleto vruće, al trpi – meni za ljubav. I mir u kući. Službeno jesen je započela.
