(ili, kad ni Gastal ni Donat voda više neće koristiti)
Ne, ne žalim se ni na što – jer kao pojedinac, ovo srljanje u ambis, ne mogu zaustaviti – a ne žalim se ni kako nas se kao građane tretira. Ni na kraj pameti mi nije generalizirati, ali da je kod nas već dugo ovakvo jadno stanje, bogme jest. Iznimke? Nađe ih se, nađe! Zato i jesu iznimke. Ne i pojava. Još manje pravilo. Čast iznimkama!
Najgore od svega je što smo – u našoj, još uvijek nedovršenoj, tranziciji iz socijalizma u kapitalizam -vlastiti šlamperaj pretvorili u pravilo. Pravilo ponašanja. Na svim razinama. U svim segmentima društva
Ovo društvo, ovi ljudi, ne pamte da smo kolektivno ovoliko bili bolesni kao što smo bolesni danas, pa ispada da je društvo to bolesnije što je više doktora u politici. Tko ne vjeruje neka izvoli zaviriti u bilo koju liječničku čekaonicu pa će se uvjeriti u točnost ovih riječi kad osoblje, dolazeći na posao, jedva da nešto promrsi kroz zube kao pozdrav svojim pacijentima.
Po hodnicima-čekaonicama godinama stoje razvaljeni limeni ormari s pohranjenim zdravstvenim kartonima umjesto da se na ta mjesta postavi stolce ili klupe kako bi pacijenti, čekajući na red, mogli sjediti. Ovako, kao za pokoru – moraju stajati! I čekati dok mine isuviše glasna jutarnja seansa – grupnog – pijenja kave zdravstvenog osoblja.
Moje zdravstveno stanje vapi za prilično hitnom liječničkom intervencijom određene specijalnosti pa sam tražeći pomoć stručne osobe upućen na CT pregled, u drugi grad, drugu županiju, gdje (rečeno je) kompjuter određuje termin. Meni hitno, a računalo, znano je, ne prepoznaje emocije i hitnost i odredi mi termin pregleda 5. veljače 2016! (dakle, za 6 mj.) S druge strane žice, osoba me tješila i preporučila mi privatnu polikliniku gdje ću, kuražeći me, brzo doći na red, ali – “znate” – kazala je – “tamo se plaća. Pregled vam košta 500,00 kuna!” – umilno mi diktirajući telefonski broj privatne poliklinike…
I, što ću drugo, zbog hitnosti, prihvatim taj skupi izazov. Za desetak dana u privatnoj poliklinici obave mi CT pretragu i, naravno, iskeširam 500,00kuna. Tri dana poslije stiže mi nalaz pretrage – na papiru i CD-u. Sretan na brzoj – skupo plaćenoj – pretrazi vraćam se s nalazom na polazni položaj s kojega sam krenuo – pokazat će se – u ovu CT avanturu. Čekajući u ambulanti na očitanje i pojašnjenje nalaza pretrage i što je sve na snimci CD-a – kao u svojim najboljim godinama – stojećki sam odslušao:
– “Ako za šest mjeseci ne bude poboljšanja morat ćete na operaciju u Zagreb. To je jedna od najtežih operacija!” – stručno sam ohrabren.
– Želite li pogledati CD koji sam donio? – pitam.
– “Nema potrebe, na papiru sve piše!”
– Gdje, u kojoj bolnici bi se operacija obavila, možda u KBC-u…?
– “O tom’ – po tom’!” – glasile su riječi utjehe.
– A, budete li mi prepisali kakvu terapiju? – znatiželjan, kakav već jesam, zanimao sam se.
Iza lijeve strane svoga računala – lijevom rukom uzimajući i pružajući mi letak Dietpharmovih kapsula, (…jer tijelo prepoznaje najbolje!) – rečeno mi je:
– “U svakoj ljekarni si možete kupiti ove kapsule i piti – jednu dnevno…”
Ni kao čovjek koji donekle vodi računa o svome zdravlju – ni kao stariji čovjek, k tome još, i invalid – nisam imao čast biti ponuđen stolcem. Da sjednem, naravno!
Zainteresiran za vlastito zdravlje, možda čak i za vlastitu sudbinu, a ohrabren objašnjenjem pretrage, bacio sam se u potragu za “drugim mišljenjem” – u metropoli. Ljudi iz metropole su me poučili da im faxom pošaljem važeću uputnicu i ostalu medicinsku dokumentaciju.
Naravno, učinio sam kako mi je savjetovano. Sljedećeg dana iz metropole me zovu i javljaju, što se tiče “drugog mišljenja”, da se izvolim na pregled javiti 11.11.2015.! Dakle, na Martinje! Zamislite, čitava četiri mjeseca ranije nego sam ovdje, kod nas, dobio termin (6mj).
Međutim, nije to sve. Sretan zbog puno ranijeg termina pregleda upustim vam se ja u nešto pozornije čitanja moje zdravstvene dokumentacije i, gle čuda, na (onome papirnatom) nalazu privatne poliklinike uočio sam da su me i bez popa ‘prekrstili’.
Nalaz je glasio na posve drugu osobu, jer nisam – kao, recimo, jedan naš ministar – ženidbom herbao drugo prezime, pa uz svoje, ‘momačko’, pravo, nisam dodao još jedno prezime.
Da zbog njihove pogreške ne putujem u drugi grad u drugoj županiji nazovem onu privatnu polikliniku i objasnim tamo nekome u čemu je – ne njihov, već – moj problem. S druge strane žice me netko saslušao i obećao da će mi novi nalaz s, “pravim”, mojim prezimenom uskoro poslati. I, već za tjedan dana stiže ispravljeni i “ispravni” nalaz, ali…
…ali joj! – na novome “ispravljenom” nalazu – pri dnu dokumenta – nedostaju dvije rubrike i, da veselje bude potpuno, nedostaje i potpis liječnice koja je obavila CT pretragu!
Nakon dva tjedna od upozorenja na njihovu, već drugu po redi, pogrešku odlučio sam otputovati po originalni CT nalaz. Prije nego sam krenuo na put rekoh sebi: hajde, provjerit ću je li poliklinika još na onoj istoj adresi, jer “čuda” se kod nas svakodnevno događaju…
Nazovem polikliniku, i javi se jedna dama ugodna glasa. Rekla je da ju zovu Alenka. Što mi drugo preostaje nego povjerovati joj da to jest njeno pravo ime. Pozorno me saslušala i kazala da prvi puta čuje za – ne njihov, već – moj problem, ali će, zaklela se, sve poduzeti da svoj ispravan i originalan dokument u što kraćem roku dobijem – na ruke!
Naravno, savjetovala mi je da ne dolazim k njima, jer dotična doktorica ovaj tjedan nije u poliklinici, međutim, oni će se potruditi dobiti njen potpis itd. itd.
To su mi – vjerujte mi – i pretprošlog tjedna isto rekli. Nadam se da ovaj isti tekst, koji je dama u slušalicu izgovorila, nemaju snimljen na vrpci?!
Eto, poštovani sunarodnjaci, takva je naša stvarnost i naša svakodnevica. I, onda se čudimo i pitamo tko u zdravstvenim ustanovama “štanca” liste čekanja, čudimo se, zašto su ljudi sve nezdraviji, zašto nam je stanovništvo sve starije, sve nezadovoljnije, zašto samima sebi ne činimo dobro, zašto, zašto, zašto?
Ne zabijajmo, poput nojeva, glave u pijesak, a prema gorućim našim problemima ne odnosimo se – kako mi je 31. kolovoza 2015. rečeno: – “O tom’ – po tom’!”
Jer, nastavimo li ovako, probava će nam trpjeti i bivati sve teža i sve nepodnošljivija kad ni Gastal ni Donat voda više neće koristiti.