Hrvatske svetinje, a to su razne športske reprezentacije kao da se trude koja će brže, jače i više rastužiti svoju naciju. Tek što smo preboljeli vaterpoliste, rastužiše nas nogometaši, a potom i košarkaši.
Brojni, štoviše prekobrojni Pilati, presudiše Ivici Tucaku, Niki Kovaču i Velimiru Perasoviću i samo o đelatima zavisi hoće li biti egzekucije ili će škude, penezi ili šoldi raznježiti njihova opaka srca i žrtvenici će ostati pusti, spremni za neku novu žrtvu, koje opet možda neće biti. Ostaje pitanje tko je “izdao” hrvatska očekivanja i od istinskih športskih vrijednosti (Pavić, Sukno, Bošković, Perišić, Rakitić, Pjaca, Šarić, Hezonja, Bogdanović…..) učinio puste prolaznike.
No, kada je Hrvatska u pitanju, kako bi rekao Antun Gustav Matoš:…”Vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda….”, više ne iznenađuje što razne “euro” ili “word champs” priredbe za Hrvate, naravno i Hrvatice postadoše prava mora.
Nije Katolička crkva nikakva športska institucija pa da se za nju navija ili mjeri nekakvom gol-koš razlikom, ali svakako njezini predvodnici zaslužuju da se o njima reče i pohvala i poredba.
Župnici u Svetom Jurju na Bregu i Vratišincu, Ivica Puškadija i Pavao Mesarić, zaslužuju sve pohvale za proštenja Imena Marijina i Uzvišenja svetog Križa. Toliko ljudstva treba znati i moči privući, a ne obećati viši standard, izgradnju doma kulture ili kanalizacije ili…., nego samo žrtvu i ljubav. Neka zna i vidi patrijarh Irinej kakva je Stepinčeva crkva.
Izbjeglice ili prognanici, njima je svejedno kako ih nazivamo, jer iz svojih domova i domovina nisu otišli zbog toga što im je bilo dobro, nego sigurno zbog gorkog života, za Hrvatsku zaista ne treba biti problem. Imamo itekako bogata iskustva iz “ranih devedesetih” ne sa stotinama ili tisućama izbjeglica ili prognanika, nego sa stotinama tisuća.
Sigurno ih razumijemo i znamo kako s njima, ali ostaje upitno, kako će oni to jednog dana predstaviti “povjesničarima”. Bog ne dao, kao oni iz “ranih devedesetih”, oni kojima nešto nije bilo dobro, pljuju i pucaju iz svih šupljina i oružja, a oni kojima je bilo dobro, u mišjim su rupama i samo šute.
Optimistično je ovo predizborno vrijeme i tek sada vidimo kako Vlada skrbi o nama, deložacija pa i nema, BDP, izvoz i proizvodnja rastu, a “švicarci” će se lako riješiti, pa makar tako da ljudi proglase vlastiti bankrot. Kaže premijer kako on redovito otplaćuje svoj krediti u “švicarcima”, kao, ono svi drugi to ne žele. Istina je da im je aktualna vlast uskratila pravo na zaslužene plaće i mirovine, pak nemaju za vratiti ono što su dužni i što žele.
Šteta što se u Murskom Središću ne koristi vrijeme predizbornih obećanja, pak da se riješi pitanje prekobrojnih kamiona koji danonoćno tutnje kroz gradska naselja. Štrukovčani su na rubu izdržljivosti kamionskog terora. Kao, trebali bi ljudi u Murskom Središću ne znam kome, Siniši Hajdašu Dončiću, Hrvatskim cestama ili lokalnoj politici pljeskati što dobivaju mjerač brzina. “Dajte najte”, rekao bi Drago Ovčar, istinska novinarska “faca”, a ne “selska raca”.Kako da ga Selnica već nema.
Otkriše nam Darko Horvat i Sunčana Glavak kako su glavni međimurski problemi Romi i odlazak mladih u svijet. Kaže Sunčana, kako ne odlaze “bauštelci”, nego fakultetski obrazovani ljudi i to nakon što ih je iz malog Međimurja otišlo više od tisuću.
Što se tiče “bauštelaca”, da Praporčan, Plešivica, Frkanovec, Bukovec, Jurovec, Lapšina, pa i Mursko Središće, Križovec i druga naselja tako lijepo i uredno izgledaju, donijeli su iz svijeta upravo oni koji “bauštelaju” po Austriji, Sloveniji, Njemačkoj, Švicarskoj….
Romi u Murskom Središću pak i Međimurju jesu problem, ali ne najveći i ne nerješiv. Da ga se počelo rješavati pred pedeset ili dvadeset pet godina, možda ga i ne bi bilo, ma tko bio na vlasti.
Zaista je lijepo, ugodno i zabavno bilo na Svečanoj sjednici Općinskog vijeća Vratišinec, tako lijepo da sam dragom orehvskom načelniku zamijenio ime, ali mi Franjo nije zamjerio, kao što ja nisam predivnom čovjeku Antunu Bukovcu zamjerio što nije kazao za koju medijske kuće ja pišem.
A još očitije je bilo kako župan Matija Posavec u Vratišincu sve manje govori, a ljudi mu sve snažnije plješću. “Naime kaj”, kazao bi Ovčar, kada je Posavec bio zamjenik župana u svom prvom nagovoru najavio je “de facto” i “de jure” gradnju športske dvorane u Vratišincu. Od dvorane nije bilo ništa i naredne godine Posavec je obećao dvoranu iduće godine, u nešto kraćem nagovoru i tako sve dok je postao župan. Obećanja mu postadoše sve nježnija, govori sve kraći, ali ljudi ne štede dlanove.
Dvojako se ovo može shvatiti, ali treba i priznati da Matija “zna posel”, ali i da je Vratišinec u njegovom mandatu puno dobio. Dobiti će i športsku dvoranu. Treba biti i “faca”. Za mene je to Marko Pjaca.
