Meteorolog Z. V. nam je s prvim danom mjeseca rujna najavio početak klimatološke jeseni dok ćemo onu astronomsku, “pravu”, jesen pričekati do 21/22. rujna. Spomenuti izraz, “klimatološka/o”, je nešto novijeg datuma, pa ljudi u “zlatnim” godinama, u koje se ubraja i moja malenkost, još uvijek računaju, onako, po starinski kako – svoj uobičajeni ciklus – jesen započinje 21/22. rujna pa traje tamo sve do 21/22. prosinca.
No, što je tu je, druga su vremena i valjat će se, zašto ne?, prilagoditi i prihvatiti noviji i suvremeniji način računanja. Ne samo vremena već i još mnogo toga.
Već naviknuti na onaj nenarodni socijalizam odlučismo se pred 25. ljeta za radikalne promjene – za kapitalizam. Nevjerojatno koliko smo odonda do danas napredovali – u toliko žuđenom kapitalizmu. Vjerujte mi, samo nam malo fali da se i na kapitalizam priviknemo.
Važno je da smo “na dobrom putu za put” i da idemo u dobrom smjeru. Jer, sami birali – sami odabrali. Imamo ono za čime smo desetljećima čeznutljivo preko plota gledali, u ono vrijeme, u dobrodržeću staru damu – u Europu.
Prokleti socijalizam! Kako nas je samo definirao – mnoge i deformirao… Kad bi ljudi znali (no, znanje je krhko!) u što se na izborima upuštaju, koga na glasačkim listićima zaokružuju i kamo će ih njihov “izbor” odvesti, majke mi, duboko bi se zamislili nad kemijskom olovkom kojom zaokružuju “svoje” kandidate.
Svaki put, ali baš svaki puta, nam “naši” kandidati obećavaju brda i doline (kao da ih nemamo dovoljno), a ispadne po onoj: “biti će nam bolje kad na vrbi – rodi grožđe!” Međutim, u samosvijesti smo već toliko uznapredovali i toliko smo uporni da redovito biramo “vidovnjake”, (istinabog, u toj sviti se potkrade i poneki muljator) da bismo već odavno (ne znam što se čeka!) trebali biti zlatnim slovima upisani u svjetski poznatu Guinessovu knjigu rekorda.
Da bez okolišanja bogati ne zagađuju – pardon, onečišćuju – okoliš (pčele su ugrožene i pred izumiranjem su, krave muzare da ne spominjem) kod nas bi, vjerujte mi, već odavno tekao med i mlijeko. Naravno, ne treba pretjerivati pa tvrditi da smo baš u svemu uspjeli. Za početak, kako je i red, stvorilo se onih 200 bogatih obitelji, a to, priznajmo, nije zanemariva brojka.
Možda je vrijeme za osnivanje agencije, razumije se, uz blagoslov politike, za popis upropaštenih poduzeća, na ulicu najurenih radnika i osiromašenih građana (naravno, tu neizostavno ubrojiti i “seljake!”) kako bismo upotpunili sliku naših uspješnih političara i kolika je ukupna cijena koštanja tranzicije. Na hrvatski način, naravno, ali…
…ali tko će to izračunati kad ni konverziju “švicarca” u hrvatsku kunu, ljudskih kredita još ne uspijevaju obaviti. Vrag je ta matematika – i politička kombinatorika – pred izbore, a pljačku i ratno profiterstvo za vrijeme Domovinskog rata ne treba ni spominjati kad ni 2. Svjetski rat još nismo apsolvirali zbog natezanja oko konačnih pobjednika i pobijeđenih, ratnih i poratnih zločina.
O isprici za počinjene zločine – od suprotstavljenih strana vjerojatno nitko i ne pomišlja. Negdje sam pročitao, ne znam točno gdje, da se pokojni Ivica Račan, kao predsjednik SDP-a, još 2000-te godine ispričao za žrtve komunističkih zločina. Je li se ispričao ili ne nisam siguran. Ne tvrdim ni da jest ni da nije.
Međutim, naši političari nimalo ne vode računa o svome ugledu u društvu i o svom dostojanstvu. Većina ih političke rivale ne poštuje i ne uvažava pa se čovjek pita: čuju li oni sami sebe, što i na koji način o svojim rivalima i neistomišljenicima javno govore?
Ovakvimjavnim istupima, osim političkog takmaca omalovažavaju i nas, svoje, glasače i ponašaju se kao najgore trač-babe u nekoj zabiti koje olajavaju koga stignu.
Dok su za mikrofonom ili ispred tv-kamere, trebali bi i morali govoriti o sebi, govoriti, sunce li im žarko, o svojim uspjesima, govoriti o PROGRAMU kojim će nas, kako i na koji način i kojim financijskim sredstvima, izvući iz gliba jer su nas oni, ti naši zajapureni javnigovornici, i doveli u poziciju da smo na asfaltu zaglibili.
Neka govore o cijeni koštanja izlaska iz ovoga blata u kojemu se nalazimo, neka govore razgovijetno i suvislo da ih i neškolovan čovjek u najzabitijem kutku Hrvatske lako razumije. Neka ne omalovažavaju političke takmace s kojima se takmiče u borbi za glasove birača. Zašto birače zaglupljuju i omalovažavaju? Zar smo svi tupi i glupi pa ne razlikujemo što je kukolj, a što pšenica?
O političkim takmacima, gospodo, govorite argumentirano, ne služite se uvredama i omalovažavanjem. To je ružno i – ako dosad niste – sami ćete sebe ogaditi biračima. Ljudi imaju uši i oči da njima slušaju i čuju! – da gledaju, vide i uvide tko je tko i kakav je tko u današnjem političkom metežu. Nije to Biblija da ljude učite kako će misliti i razmišljati.
Zapravo, nikada nikoga ne treba klevetati ili omalovažavati. Osobito ne javno! To je neljudski i nekulturno, jer život se pokatkad s ljudskim sudbinama zna grubo poigrati. Eh, kad bi se kultura tako brzo usvajala kao što se nekultura usvaja – gdje bi nam bio kraj?!
Ne znam, jesu li političari ikada došli na pomisao da barem pola svoga, bogovski plaćenog, mandata VOLONTIRAJU? Za dobrobit naroda koji ih je birao i izabrao na tako odgovorne i, trebalo bi tako biti, na časne dužnosti?
Jesu li ikada došli na pomisao – za javno izgovorene međusobne uvrede – da se uljude i jedni drugima javno ispričaju i međusobno si oproste?
Nisu političari, božemioprosti, nedodirljive svete krave, nisu nekakva božanstva i nek’ ne glume egipatske faraone. Istinabog, faraoni su imali i vjerovali u svoja božanstva. Međutim, to je bilo jako davno i njihova božanstva su – kao i svako drugo božanstvo – bila samo mit – ljudska izmišljotina – za potrebe vladanja masama.
Živimo u 2015. godini, to jest u 21. stoljeću ili ako baš hoćete: u trećem smo tisućljeću nakon Krista kojega, pazi ovo!, ne tuđinci, nego njegovi vjerski poglavari, kao pravednika, nisu spriječili osuditi i razapeti na križ! Za miloga Boga, čemu međusobna mržnja i netrpeljivost? Pa, iz iste ste države. Većina vas je – od istoga roda i naroda!
Mora da je Gibboni-Đibo potpuno u pravu kad pjeva: “Moglo bi bit’ da je lakše umrit – nego ljudima reć’ – OPROSTI!”
Ako je astronomska jesen pred vratima, parlamentarni izbori su odmah iza ugla, jer dva mjeseca od raspuštanja ovoga saziva Sabora će brzo proći i eto nas ponovo na biralištima s olovkom u ruci kad treba – dobro razmisliti i odvagnuti (+ i -) koga birati i izabrati – vjerujem – one najbolje!
Prisjećam se gospođe Kolinde Grabar Kitarović kad je kao pobjednica za Predsjednicu RH u izbornoj noći s, do ramena, uzdignutim rukama ponosno izjavila: – “Svi ste vi moji!”
– Jesmo li uistinu svi vaši?
