Dvadesetdevetogodšnji Mario Vadlja je dizajner unutrašnje arhitekture, a dolazi iz malog mjesta naširoko poznatom po sportu – ali ne i po umjetnosti – Črečana.
Za sebe kaže da je kao klinac imao čudno djetinjstvo jer su svi oko njega naganjali loptu i zabušavali na satovima likovnoga, a on je obožavao likovni i zabušavao na satu tjelesnoga.
– Ljubav prema crtanju odvela me u Školu animiranoga filma Čakovec, ali nisam baš pokazivao ljubav prema pokretnom crtežu – radije sam crtao stripove za što sam dobio nekoliko nagrada Modre Laste. Nakon završene srednje škole i nedovršenog faksa bio sam ubačen u svijet odraslih – kao prodavač namještaja – pa mi je crtanje i moj svijet mašte bio savršen bijeg od posla kojeg ne volim raditi – ali mi je potreban za minimalnu egzistenciju, priča nam Mario i nastavlja:
– Nikad nisam volio crtati stvari onakve kakve jesu jer je nemoguće da nacrtam onako kao što fotograf može fotografirati – stoga sam se uvijek trudio dodati dozu nečeg čudnog i nadrealnog u moje radove. Kao velikom fanu serijala “Zona sumraka” i igara “Fallout”, te gledajući trenutno stanje u ovoj državi – ljubav prema post apokalipsi i ljudskoj dekadenciji i ponovnom rađanju došla je sama od sebe.
Ima nešto u depresivnim slikama – nije slučajnost da filmovi katastrofe zarade najviše na kino blagajnama. Pogled na katastrofu, užas i depresiju stvara u nama neki pozitivan stav – valja cijeniti ono što imamo jer nismo tako daleko od ratova koji nas okružuju. Jedan krivi gumb i ode sve u Honduras, kaže.
Radovi na kojima prikazuje Čakovec i okolicu Čakovca u bliskoj budućnosti zamišljeni su kao serija od desetak slika, kroz koje pokušava ispričati priču o životu poslije ljudi i dočarati svijet kakav je vrlo lako moguć ako se malo ne pokrenemo.
– Svaka slika počinje kao crtež olovkom, kojeg ponavljam kasnije tankim flomasterom, skeniram i bojam digitalno preko računala. Potraje to satima, danima, nekad tjednima, ali uživam u tome. Nedavno mi je draga prijateljica Janja poklonila tablet kojim sad crtam i digitalno – iako je malo teže ubrzava čitav postupak i olakšava da što lakše dočaram na ekranu ono što imam u glavi, rekao nam je.
A budućnost? – Tko zna, možda i klinac iz Črečana jednom napravi neku izložbu – bar da dokažem starome da to mogu, završava Mario.
