Ljepota ovogodišnjeg toplog kolovoza najljepše se ogledava u zrelim grozdovima u međimurskim vinogradima i na brajdama, u sočnim kruškama i jabukama u međimurskim voćnjacima i ukusnom povrću u našim vrtovima. Bogu hvalimo što nam je podario ovako lijepo mjesto na kugli zemaljskoj gdje sunce previše ne grije i vode previše ne napajaju polja, vrtove i vinograde naše.
Ljepotu kolovoza, kojeg sam u prošloj kolumni označio grješnim mjesecom, kvare slike ljudi koji napuštaju svoje domove i sreću traže u tuđini. Uglavnom ljudi iz Sirije i okolnih zemalja u velikom broju stigli su i na vrata Europe koja bi im trebala donijeti sreću, posao i blagostanje. Samo je grozota netrpeljivosti, gladi i beznađa nekoga natjerala da napusti rodnu grudu da novi dom potraži u tisućama kilometara udaljenim državama.
Osobno smatram kako je malo onih koji su se usrećili u tuđem svijetu, koji nikada i nikako ne može zamijeniti rodnu grudu i dom. Znamo iz povijesti ne tako davne, koliko je ljudi zbog Hrvatskoj nametnutog rata iz Baranje, Slavonije, Banovine te Bosne i Hercegovine došlo u Međimurje i premda su mnogi ovdje ostali u njihovim srcima nema pravog mira i radosti. Vidim te ljude svakog dana i ne žale se kako im je ovdje, ali…..! Hoće li Sirijci i ostali u Europi naći sreću veliko je pitanje, tim prije ako znamo da zemlje iz kojih dolaze nisu sklone Zapadu.
Na moju veliku žalost, istina ne u kolonama i ne preskačući bodljikavu žicu i ne sukobljavajući se s vojskama i policijama u svijet svakog dana odlaze i Hrvati, poglavito mladi u potrazi za poslom i boljim životom. I to svakodnevno i ovih toplih i lijepih kolovoških dana. Razgovaram s ljudima koji privremeno, a mnogi na žalost i stalno žive u Njemačkoj, Sloveniji, Austriji, Švedskoj, Nizozemskoj, Engleskoj i Švicarskoj, a ovih su dana na godišnjim odmorima u svojoj Domovini.
I vele mnogi, gotovo svi, kako im je teško što su morali otići iz Hrvatske, svojeg Međimurja, ali drugačije nije moglo biti ako su željeli nešto imati i ostvariti.Materijalno jesu, ali srce i duša im nikada nisu našli mira u tuđem svijetu. Kaže mi u nedjelju u Zaveščaku na proštenju čovjek iz Dragoslavca koji je uspio u Sloveniji; “Štefek, v jutro se stanem kak tujec i navečer si legnem kak tujec i to ti je istina. Imam peneze, ali nemam svoje hrvastko jutro, podne i večer”. Neće li Sirijac u Engleskoj ustajati i lijegati kao stranac?
U nedjelju predvečer u jednu od zapadnih zemalja otišao je Središćanac, odličan glazbenik koji ovdje jednostavno nije pronašao pravi posao. I kad to čuh, rekoh u manjem društvu da o tome treba pisati i govoriti kako bi hrvatski vladari čuli kako im, dok se oni debljaju, prežderavaju, opijaju i njišu na jahtama, u svijet odlaze žitelji o kojima bi upravo oni trebali brinuti, osigurati im dostojanstveni život i plaćeni posao. I kaže jedna žena. ” Pusti tau, nek idu, kaj buju doma, bez posla i penez”.
Znam da je bila u pravu, ali strašno me to zaboljelo. Zaboljela me istina. Što će mladi doma, gdje sve što vrijedi propada, gdje posla nemaju, ako ga dobiju ne dobiju plaću i trebaju šutjeti i trpjeti pred novom vrstom poslodavaca. Odlaze Sirijci, ali odlaze i Hrvati. Tiho i svakodnevno. Mnogi će se u Hrvatsku vratiti kao starci, mladost i potomstvo ostavivši u svijetu koji im je barem platio ono što su pošteno zaslužili.
Koliko toliko je dobro što će za svoj rad pošteno dobiti plaću svi oni koji će krenuti u berbu grožđa i jabuka. Zlatne berbe su na vidiku i berača je mnogo, jako mnogo. Je li dobro za Hrvatsku što je sve više berača grožđa i jabuka i kojima je to gotovo jedini prihod i samo sezonski posao?
