Godišnji je tu. Konačno. Dugo iščekivano vrijeme odmora, zajebancije, uživanja i svega neodgovornoga je stiglo. Napokon! Pakirala sam kofere punom parom i brzinom. Nije mi trebao ni novi kupaći, ni nove japanke, ni ništa, samo auto, navigacija, laptop, Hausmajstor i ja. I mojoj sreći nema kraja. Bilo bi zgodno da sam prvo provjerila da li laptop ima što drugo osim Mortal Kombata, Fife i nekoliko turbo pametnih programa za koje nikad nisam čula, ima li Word.
E pa nema. Pa pišem u mailu kak zadnji trut, tamo gdje ljudi uobičajeno stave hrpu smajlija i na kraju pet reda smajlića pozdrave sa “lp Ivo Ivić”. Jer tko to još koristi Word?! E pa ja. Sram me bilo. No kako da bilo, kolumna bude napisana, a na uredniku je ostatak problema. Sorriii, al jebi ga, odi na godišnji i prebaci problem na nekog drugog.
Uglavnom, sve je krenulo super, natovarili smo auto – moj kofer veliki, moj kofer mali, torba s morskim pizdarijama, i njegov ruksak. Moram priznati da nisam pretjerivala u količini stvari koju sam uzela sa sobom. Krenuli na autoput. Sve super, vozimo se sat, dva, tri, kavica, odmor, wc, vozimo se dalje i prošli Velebit i osjećam miris mora u zraku i sve to, stajemo na soku, moramo tankati auto, protegnuti noge kad eto…
Pokušaj ubojstava broj 1.
Neću reći samo mog ubojstava jer nas je bilo puno, svih nacija, boja tena, kose i očiju, svih stupnjeva neispavanosti, umornosti (?! nisam sigurna da li je to prava pravcata riječ), nadrkanosti i sveg ostalog.
Alzo dakle. Tankamo auto, Hausmajstor ode platiti, gužva, zverim okolo i ispred sebe vidim mladoga mladića tridesetak godina aus Dojčland kako puši. Na benzinskoj pumpi. Oko njega ljudi toče gorivo. On toči gorivo. Puši. Cigaretu. Nervozno. Kreten. Idijot i budala. Pokažem na ogromni znak na kojem je nacrtana šibica i jako prekrižena. Ignorira me. Kreten, budala i seljačina aus Dojčland.M islim si da možda u Dojčlandu to znači da se na benzinskim pumpama ne smije paliti logorska vatra ili možda roštiljati pa jadan čovo ne zna da u Kroacijen prekrižena šibica na benzinskoj znači ne vatra uopće, nikako, nikada.
Dojčlander natankao, zgasio cigaretu na travi, preparkirao auto usprskos upozorenju da se nesmije micati auto dok se ne plati, i zapalio novu cigaretu na ulazu u samu benzinsku kućicu tam de se plača. Došla mu cura sa wc-a. Jadna zagazila u nešto kad je bila pišala. Uzeo vode, izuo joj japanku i prao potplatu… Da može čistih japanki sjestio u novi Audi… jebem mu, da mu jebem. Seljober aus Dojčlan se boji cure jer mu brani pušiti u autu pa onda rađe sve nas ugrožava, samo da ne raspizdi svoju curu. I ne zasmrdi novi auto. Normalno, dojuril je striček sa benzinske i krenul – “Hier kan si niht rauhen!”
Dojčander ne razumije. Pravi se da je blesavi Mujo.”Ju ken not smoke hier!” – dere se dalje benzinski striček. Ovaj sam dalje riba japanke i vuče u sebe kak parna lokomotiva. “Jebem ti mater glupu, načesanu, nageleranu švapsku, nećeš ti meni pušiti na mojoj benzinskoj!!” – benzinski striček se totalno raspizdil, a kad ono…
Dojčlander na tečnom ‘rvackom “Ma ti’š’ meni pričat’ de ću pušit’?!”
Očito je Dojčland Mujo ipak Mujo koji se boji Fate i pušenja u njezinom automobilu pa rađe skoro pobije sve nas nego li da Fata ubije i samo njega. O Bože, Bože, molim te baci ciglu i budi iznimno precizan. Zove se Mujo aus Dojčland i ima frizuru na razdjeljak i auto Audi crvene boje i Fatu koja ne voli zmazane potplate.
Izbjegli smo smrt za dlaku. Potreseni ovim događajem i vikom, krenuli smo dalje putem juga. Zapalili u autu, dim se uvukao u friško oprana sjedala, al jebeš ti to, bolje da su smrdljiva nego spaljena do temelja.
Stigli smo u luku. Nismo zajebali nijednom, pozorno slušali Tetu Navigaciju, pratili gužvu ispred nas i za zadnjih 600 metara do trajektne luke potrošili 45 minuta lagane vožnje. Preživjeli sve upade, mopedaše, kakti penzionere koji štakama pretrčavaju cestu iz Božjega mira i bez najave. To niti ne brojim kaktiga kao pokušaj ubojstva jer je svaka sekunda bila potencijalna smrtna opasnost kad na križanju sa semaforima, nema veze kakva su prometna pravila i kome je crveno kome zeleno, raskrižje je krcato, zaštopano, a prođe onaj koji glasnije jebe mater smetajućem vozilu. Policije ima, ali samo u prolazu… Ne zadržavaju se na tako visokorizičnim mjestima za stalno.
Pokušaj ubojstva 2.
Čekamo trajekt. Zajebavamo se. Uživamo. Guštamo, došli smo, tu smo i samo nas mali dio mora dijeli od otoka na kojem nas čeka naš dio raja. Pokraj nas za stolom se smjestila neka teta Kate ili Mare. Djeluje mi kak Kate. Komentiramo kako svaka zgrada ima natpis “bili su bili”.
Bezveze i bez razloga. Ne razumijem čemu takva histerija oko mulcov sa loptom. Ajde da žene luduju i vrište za njima, kliču njihovo ime i tako, al da skupina muških veliča do neba tamo neku drugu skupinu muških mi je malo gej. Teta Kate nas pita da li putujemo na otok avionom ili trajektom. Pa imamo auto pa smo nekako rađe odabrali trajekt.
Malo nas i parking muči, gdje s autom i to, a možda i financije za nekše takše finoće, tako da se držimo trajekta. Kaže teta Kate sa zamotanim nožnim palcem u bijelu najlon vrećicu da je avion jeftiniji nego trajekt. I da nam za vožnju od dva i po sata treba samo dvadeset minuta. Jee super, ali mejbi nekst jir. Voljela bih da nas brkata gospođa ostavi na miru, ali to nije ni blizu njezinim namjerama.
Na stol je pobacala razne brošurice i prospekte. Bog, Isus, Marija, Međugorje, sve nešto duhovno i sveto. Možda neki znak odozgora da budem zahvalna radi Dojčland Muje i Fate i benzinskog stričeka te da bih možda morala tetu sa brčićima i najlon vrečicom saslušati do kraja.
Nabraja sve koje su u posljednjih dva tjedna “poginili” u Hrvatskoj i šire. Bogme, nabralo se ljudi. Impresivna brojka. Bedirala nas je na našem putu prema otočnom raju. Prisjela mi i cigareta i kava.
Sjetila sam se svih pokojnih u obitelji i kako su poumirali. Želim to izbiti iz glave, al jebote žena uporna, u Kaštelima nekome prignječilo glavu, kod Metkovića netko prošo preko njekog gliserom, Ivi nami poginija na motoru, pao avion u Maleziji… Ma dajj… Brkata Kate gora nek marofske žene. “Znaš šta ti misliš, najavili oni onaj teroristički napad na na Hrvacku. Prvoga kolovoza. Bilo prekprekjučer, još ništa. Možda po onom julijanskom kalendaru.. Ko bi znao. Zamisli da taj neki terorist sad upadne na trajekt automobilom i kad ste tamo na sredini kanala sve vas digne u zrak!
Jebe se njemu, on će k Bogu na nebesa jer je poginija za njega, a vi svi u vražju mater na dno mora.” – teta Kate prozbori, a meni se sve depilirane dlake dignu na tijelu. Ja bi na otočni raj s Hausmajstorom, a ona bi mene poslala u vražju mater bombom. Ponudila nam prije ukrcaja kartu otoka za 20 kuna. Već sam pomislila da dijeli karte za bombašev raj. Dva za jednoga.
Ukrcali smo se na trajekt. Niko nikoga nije dizal u zrak. Sve je prošlo oke. Došli na otok. Našli sve iz prve, teta Navigacija je bila dobra prema nama za razliku od brkate tete Kate.
Striček s apartmanima nas je upozoril na zmije otrovnice. Ne želi da bi bosonogi se verali po brdu pa bi neko poginija, nije dobro za biznis. Oke, nismo imali ni namjere.
Od prošle godine čekam godišnji, more, sunce i uživanciju. I što dobijem?! Svi bi samo nešto palili i dizali u zrak. Pa dobro koji vam je vrag ljudi?! Oladite, čilajte, pušite u autu, ne na benzinskim pumpama kad točite gorivo, jebo da vas jebo strah od žene, ne opterečujte strance, a ni poznate s time tko je gdje kako i zašto umro.
Jebiga, svi ćemo jednog dana. Sunčajte se, mazite, masirajte, fino jedite, kvalitetno popijte. Odmarajte i uživajte. Živite život, samo je jedan.
