Ratni reporter, novinar i pisac Ante Gugo kao svjedok vremena i događaja napisao je povijesnu knjigu “Oluja koju nismo mogli izbjeći”. O djelu smo porazgovarali sa samim autorom.
Većina novinskih redakcija pripremila je neko posebno izdanje ili knjigu povodom 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja. U skoro svima se opisuje kako je tekla ta veličanstvena pobjeda Hrvatske vojske, ali samo knjiga Ante Guge u izdanju Večernjeg lista “Oluja koju nismo mogli izbjeći” analizira događaje koji su prethodili Domovinskom ratu i konačnom oslobađanju okupiranih područja.
Po tome je ova knjiga drukčija, ali i vrjednija od svih ostalih. U vrlo dinamičnoj kronologiji događaja koja počinje 1985. godine, skupštinom Srpske akademije nauka i umetnosti na kojoj je donesena odluka da se pristupi izradi zloglasnog Memoranduma SANU, autor nas vodi kroz događaje koji su zbog tadašnjeg strogo kontroliranog informativnog prostora ostali uglavnom nepoznati.
U procesu stvaranja hrvatske države i tijekom Domovinskog rata on kroz deklasificirane dokumente i razgovore sa svjedocima vremena zaviruje iza tada zatvorenih vrata i provodi nas kroz svijet tajnih diplomatskih pregovora za koje uglavnom nismo ni znali da su se odvijali. Konačno, sam tijek akcije Oluja i ulazak Hrvatske vojske u Knin Ante Gugo opisuje iz prve ruke i donosi niz vlastitih sjećanja.
Otkuda ideja za pisanje baš ovakve knjige?
– Kad me prije otprilike godinu dana prijatelj, prof. dr. Drago Prgomet zamolio da budem predstavljač njegove knjige ratnih sjećanja “Sakupljači gelera”, pripremajući se za to, shvatio sam koliko malo književnih djela i filmova mi imamo o našemu Domovinskom ratu i stvaranju države općenito. Dvadeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, u komunističkoj Jugoslaviji bilo je otprilike deset puta više filmova i književnih radova.
Tada sam odlučio da to neću samo kritizirati, nego ću pokušati dati svoj doprinos tomu da se to promijeni. I zakopao sam se u Hrvatski državni arhiv, u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu te u Središnji vojni arhiv. Iznenadila me građa na koju sam počeo nailaziti. Shvatio sam da izdavač takve knjige ne smije biti bilo tko. Otišao sam do Dražena Klarića, današnjeg glavnog urednika Večernjeg lista, koji je tada bio direktor izdanja u toj medijskoj kući, i predložio mu da oni budu izdavači takve knjige. Ipak je riječ o jednome od naših najvećih nakladnika. Pristao je već nakon prvog razgovora.
Znači, Večernjem listu je bio zanimljiv taj uvod u Oluji?
– Moram priznati da sam u pisanju knjige odstupio od koncepta koji sam nekoliko dana nakon razgovora s Klarićem predložio Večernjem listu u pisanoj formi, a koji smo zajedno uputili Ministarstvu obrane, tražeći potporu u vidu pristupa građi i dokumentima. Želim napomenuti da su ministar Kotromanović i načelnik Glavnog stožera, general Lovrić bez imalo dvojbe prihvatili suradnju i stavili mi na raspolaganje sve njihove izvore.
Međutim, kako je teklo moje istraživanje i pisanje, tako su se počeli odvijati neki aktualni politički događaji. Sve češći ispadi srbijanskih političkih čelnika i optuživanje nas Hrvata da smo genocidni, mene je sve više upućivalo na zaključak da ta njihova retorika nije ništa drukčija od one kojom su nas Slobodan Milošević i Borisav Jović uvlačili u rat. Zato sam odlučio taj dio knjige, koji je trebao biti samo uvod, malo proširiti i predstaviti neke nepoznate događaje, ali i one koje smo pomalo zaboravili.
Kakve ste izvore korsitili u tome?
– Nastojao sam koristiti podjednako hrvatske i srpske izvore kako mi nitko ne bi mogao prigovoriti da sam u svome istraživanju bio pristran. Osim toga, srpska politika toliko je strasno pripremala agresiju na Hrvatsku i BiH, oni su toliko bili uvjereni da imaju to božansko pravo da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi bez obzira na posljedice za druge narode, da nimalo nisu skrivali svoje agresivne namjere koje su na koncu u Srebrenici prerasle u pravi genocid, a da nije bilo Oluje, onda bi i u Bihaću došlo do istih posljedica.
Je li Vama, kao ratnom reporteru bilo bolno buditi neke uspomene?
– Naravno da jest, ali ja knjigu nisam pisao radi buđenja uspomena. Pisao sam ju zbog onih koji su na početku Domovinskog rata imali petnaestak ili manje godina i za one koji su rođeni nakon Oluje. Na vlastitoj djeci vidio sam koliko je njima bilo teško shvatiti to što je Srbija ukinula autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodinu, ali je zadržala njihove članove, pa time i glasove u tadašnjem saveznom Predsjedništvu SFRJ.
O tome djeca danas skoro ništa ne uče u školama. Kao da se netko boji da će imati loše mišljenje o onima koji su nam pripremali rat te konačno nas i uvukli u njega. Zato sam u svojoj knjizi vrlo detaljno objasnio ta zbivanja. Želim da mlađe generacije to mogu shvatiti.
Oni koji su to proživjeli sjećaju se toga. Ima li u knjizi nepoznatih detalja?
– Naravno da ima. Evo, baš ovih dana iz Beograda, ali i iz Zagreba bombardiraju nas pričama o 250.000 protjeranih Srba. Na jednome sastanku 1993. godine, njemački diplomat Gert Ahrens iznio je podatak UN-a kako na okupiranim područjima živi oko 80.000 ljudi. Kako je onda u Oluji moglo biti protjerano 250.000 ljudi? Zanimljiv je i detalj o tome kako su generali JNA prijetili Borisavu Joviću hapšenjem ako se za predsjednika
Predsjedništva SFRJ ne izabere Stipe Mesić jer je on, kako su rekli, čovjek s kojim se oni mogu dogovoriti. Ipak, Jović ih nije poslušao. Je li slučajno što je Carla del Ponte optužnicu protiv generala Norca tadašnjem premijeru Račanu uručila baš na Dan međunarodnog priznanja Hrvatske, budući da je Norac bio ključna figura u svim prvim pobjedničkim akcijama Hrvatske vojske? U knjizi se nalaze i relativno nepoznati detalji o tome tko je i kako stvarno dijelio Bosnu. Tuđman nije. Objašnjavam i kakva je u tome bila uloga britanske tajne službe i njihovog agenta koji se proslavio u pokolju irskih katolika.
Jeste li imali problema pri istraživanju?
– Kad sam došao u Hrvatski državni arhiv, najprije sam zatražio dokumentaciju bivšeg Saveza komunista. Umjesto toga, dobio sam dopis u kojemu piše da je sva ta dokumentacija pod oznakom tajnosti još najmanje 30, a veći dio i 50 godina, i to prema ugovoru između SDP-a kao slijednika KPH, odnosno SKH i Republike Hrvatske. Uvid u dokumentaciju moguće je ostvariti samo na temelju posebne zamolbe ravnatelju arhiva, koji onda treba formirati povjerenstvo…
Iz života znam da se povjerenstva formiraju samo onda kad ne želimo da nešto bude rješeno i zato sam krenuo zaobilaznim putem. Bio je teži i dulji, ali, pokazalo se, puno bolji. Istraživao sam novinske tekstove iz tog vremena, uspoređivao ih i donosio zaključke. Tek tada shvatio sam koliko vrijedi ozbiljni i odgovorni novinarski rad. Zato sam knjigu posvetio četrnaestorici kolega, novinara, snimatelja i tehničara, ratnih reportera koji su u Domovinskome ratu dali svoj život za istinu.
Dio njih nikad nije dobio formalni status branitelja. Brojne tajnice i kuharice kava po raznim kriznim stožerima dobile su pravo da ih na pogrebu prekriju, što bi rekli u pjesmi “Lupi petama” Prljavog kazališta, zastavom i mahovinom, a oni su imali pravo samo na mahovinu, iako su svoj život dali za tu zastavu, na koju im je netko oduzeo pravo u zadnjemu činu njihova života. Kad se uzme broj hrvatskih ratnika i onih među njima koji su poginuli od snajpera, te broj ratnih reportera i broj onih među njima koji su poginuli od snajpera, zaključak je da su novinari oko 500 puta bili draža meta četničkim i JNA snajperistima.
