Nekad davno, legenda kaže, u seoskoj i građanskoj hijerarhiji, najcjenjeniji su bili liječnik, svećenik i učitelj. Nekad bilo, sad se spominjalo. Usmenom predajom. I u poznatim romanima. Koji nisu bajke. Nekad davno, legenda kaže, učitelji su imali podršku roditelja i općenito društva. Nekad davno, legenda kaže, učiteljski se poziv cijenio. U današnje vrijeme razmišljati o tome da prosvjetari imaju neki ugled u društvu ravno je znanstvenoj fantastici koja graniči s crnim humorom.
Tko će koga
Uzroci tomu vjerojatno leže u društvu općenito, u odgoju sadašnjih generacija, u slobodama bez pokrića, u frustracijama nekad loših učenika koji su se, eto, dokopali slobode izražavanja pa sad iz ljutnje i osvete blate sve što ima školski predznak. To što su blaćenja neutemeljena, nedokazana i što se temelje na tračevima i nepotpunim informacijama nije nikoga briga. Ako masa kaže da je bik vol onda je bik vol ma koliko mi neukom puku dokazivali da to nije istina. Danas se i tako svi odlično razumiju u: nogomet, politiku i obrazovanje. Rođeni s državnom maturom iz tih područja.
Udri Miško!
Učitelj se u današnje vrijeme vječito mora kao nešto opravdavati za broj sati koliko radi. Odnosno za broj sati koliko ostali narod ‘vidi da radi’. Stalno je na udaru kritika kako radi ‘5 sati dnevno’.
Čim netko u tiskovinama ili na internetu spomene učiteljski posao nađu se dežurne “sveznalice” i udre napadati. Ispod teksta momentalno se stvori cijeli niz ‘pametnih’ komentara, najčešće onih koji s prosvjetom nikakve veze nemaju. Ali oni, baš oni, znaju sve! I u svojem /ne/znanju i /ne/upućenosti, što manje znaju – to su glasniji.
Isto kao što će pinč urlikati iz sveg glasa i srca na dogu, tako i oni sa malo škole vrište na visokoobrazovane. Vjerojatno su bili problematični učenici pa vuku traume iz školovanja. Pa osvetu traže u baljezganju u komentarima. To ko iz onog vica kad je policajac zaustavio ženu zbog prometnog prekršaja, ona ga molila nek’ joj oprosti kaznu jer je učiteljica i nema novaca, a policajac sav sretan rekao: ‘Odlično! Ovo čekam cijeli svoj život! Sad ćete 100 puta napisati rečenicu nikad više neću raditi prekršaje u prometu’.
Najglasniji i najsrčaniji u kritikama su upravo oni koji u svojim postovima pokazuju veliki stupanj pravopisnog neznanja, pa tako pišu negaciju zajedno (neznam, nerazumijem…), ‘č’ i ‘ć’ su im dva ista slova na tipkovnici ili koriste ‘dakanje’ i upitni oblik koji se u hrvatskom jeziku ne koristi, a i nepravilno ga napišu ‘dali’ i sl.
S hrvatskim jezikom su u ozbiljnoj zavadi. Svojim postovima odaju jasnu sliku o tome da su imali problem u školi pa zato sad tako zdušno i iz osvete ‘pljuju’ po učiteljima i profesorima, tim prokletim neradnicima koji stalno nešto zanovijetaju, mrze djecu (za razliku od takvima dragih i popularnih kvazipjevača), mrze roditelje, mrze svoj posao.
Često se pred vlastitom djecom trača učitelje sve u kontekstu sa životinjama i razmnožavanjem, tješi se djecu nakon loše ocjene riječima poput: ‘Pusti budalu, kreten obični, znam da ti znaš, al ova se životinja iživljava nad tobom.’, ne preže se iskritizirati prosvjetare bilo kada, bilo gdje i pred bilo kim. Nema veze je li to tračanje utemeljeno ili ne, koga to briga. Učitelji su danas ionako niža, lijena, pohlepna vrsta koja traži kruha preko pogače.
Sve su životinje jednake, ali neke su jednakije od drugih
Učitelji uče djecu kako su sva zanimanja jednako vrijedna, a kod kuće uče djecu da su sva zanimanja jednako vrijedna, ali da učitelji ne rade ništa, sjede 4 – 5 sati na poslu, imaju lijepe i sigurne plaće i godišnji im je najmanje 3 mjeseca. Prokleti neradnici. Oni bi još i neka prava. E ne može! Treba im uzeti i ovo što imaju. Natjerati ih da podučavaju besplatno.
Cijelu kolumnu pročitajte na Varazdinski.hr.