Na spomendan Marije Goreti, djevice i mučenice Katoličke crkve o kojoj sam prvi puta čuo šezdesetih godina prošlog vijeka na Misijama u selničkoj župnoj crkvi, pohodio sam likovnu umjetnicu, pjesnikinju i negdašnju središćansku gradončelnicu Milenu Petković i vrijednu seosku i obrtničku obitelj Korunić u Bukovcu.
Jedan i drugi susret bio je vrlo ugodan, a domaćini su me upoznali s mnogim stvarima koja mogu našim malim sredinama ali i Lijepoj našoj donijeti mnogo dobra. Naravno ne mislim da će nešto samo pati s neba, ali uz malo razumijevanja i dobre volje mogla bi se dogoditi mnoga dobra i lijepe stvari.
Kod Petkovićevih sam više toga doznao o oslikavanju kalendara za potrebe Varaždinske biskupije u kojem će svibanj biti obogaćen Mileninom slikom Uzašašća na Nebo Gospodina Našega, te kako su svi koji rade na kalendarskim slikama vjernici i da su iz više krajeva naše biskupije.
Kad sam pohvalio Milenin rad, kazao sam: Znaš Milena meni je od svih Tvojih radova i događanja vezanih uz Tebe i njih u najljepšem sjećanju predstavljanje Tvoje knjige “Plavi snovi”. U stvari to je za mene najljepši kulturni događaj otkako sam u Murskom Središću, a to je 30 godina.
Složili smo se kako je to uistinu bila svetkovina kulture, kada je središćanska Knjižnica i čitaonica bila sva u plavom i pretijesna da svi stanemo u nju, pak je nekoliko posjetitelja stajalo pred vratima. Bilo je to 1999. godine kada je knjižničarka Barbara Novak, svakog mjeseca najmanje jedanput priredila lijep kulturni događaja, kada smo se doslovce selili iz knjižnice na izložbu k Vuriju, od Vurija na promociju u Ilonku i drugamo.
Imao je tada Grad Mursko Središće osobu zaduženu za kulturu (pročelnica…) Mariju Mavrič i kulturnih događanja je bilo zaista mnogo. Ali, bilo je to u jedno drugo, bolje vrijeme i u jednom boljem gradu kada se na kulturna događanja hodočastilo (Vuzmeni pondelek i Štefanje).
Plavim snovima vođen došao sam kod Korunićevih u Bukovec, gdje me ženski dio obitelji iznenadio, prvo pričom, a potom i dokazom o ispričanome. Kazale su ženske kako pored njihovog imanja protječe potok koji nikada ne presuši i da u njemu žive ribe, rakovi, ali i školjke. Čuo sam nekada o ribama i rakovima “V Branjkovcu i Bukovcu” ali za školjke nisam čuo.
Kad su mi pokazale oklope preko kilogram teških školjki još uvijek sam bio “Toma nevjerni” sve dok ih nisam opipao i prepoznao bukovski pijesak na njima. Jednu uru su mi ženske, a pridružio se i prijatelj moj i gospodin Konrad, pričale kako su pronađene školjke, kako izgledaju, kako se kreću i gdje obitavaju. Istina, ne znaju kako i otkuda su dospjele u modru, čistu i hladnu vodu bukovsku.
Dok Općina Selnica traži načine razvoja “naftaškog” turizma, u Bukovcu kao na dlanu leže modra voda i kao biser bijele školjke u crnim oklopima. Treba samo početi pisati priču o tome što kažu Korunićevi, a vjerojatno i drugi znaju nešto o tome, napraviti logistiku i ispisati pravila. Potom će turisti dolaziti okrijepiti se zdravom prirodnom vodom i promatranjem školjaka, riba i rakova.
Moguće je da nešto od tih školjki, a Julika kaže da su velike, završi na roštilju ili pod pekom. Neće samo od sebe, ali “resursa” ima.
Isto tako, kada bi Grad Mursko Središće, osnovao Povjerenstvo za kulturu ili imenovao pročelni(ka)cu za kulturu, bilo bi i plavih snova i ljepšeg življenja u Murskom Središću, koje je kada je u pitanju kultura u potpunoj crnini, daleko od biserno-plavog, kao nekada.