Ljudi kroče kroz život, bore sa svim nedaćama, nepravdama, bedastoćama, predrasudama i svim ostalim sociokultirološkim divotama modernog društva sve u svrhu bogatijih, ispunjenijh i sretnijih proživljenih minuta ovozemljskog nam života. Rijetki su oni kojima je taj isti život ispunjen samo ružama ili samo trnjem. Većina smrtnika dobije miješanu salatu od tog života – i ono što voli i ono što ne voli, i ono što želi i ono što ne želi. Da bi lakše progurali dan po dan često tražimo uzore, idole, načela, bogove, principe i razloge po kojima nam je lakše živjeti.
Recimo ja se najviše divim ljudima kojima posvete svoj život dajući mu svrhu… Čineći nešto čime bi unaprijedili razmišljanje, uvriježene stavove ljudi i društva. Bez obzira o tome kako smo mi napredno, moderno, tip-top, hipstersko (vatever) društvo, kad duboko udahnemo i promotrimo okolinu oko sebe, svima nam je jasno da smo zapravo prilično konzervativni da ne kažem zadrti.
Gej is okej – tako dugo dok nije moj sin, cure sa velikim tetovažama su seksi – tako dugo dok nije moja mojoj to na pamet palo, rastavljeni imaju pravo na sretan život – tako dugo dok su van moje familije, svatko ima pravo vjerovati u Boga kojeg želi – ali ne i meni za nedjeljnim ručkom. Još bih mogla nabrojiti milijun primjera, ali pretpostavljam da ste shvatili o čemu pričam. A pričam o licemjerju.
Svima nam se ponekad omakne to licemjerje iz nekog nama tada sasvim opravdanog razloga. Nitko na to nije imun ma koliko se trudio, kontrolirao i susprezao iz čisto jednostavnog razloga, samo smo ljudi i čim to prije osvjestimo bit će nam lakše živjeti. Nitko nije savršen i glupo je to očekivati i od sebe i od drugih.
Osobno se divim svim vrstama, alternativnim, hrabrijim, drugačijim ljudima i načinama života jer ponekad treba imati prokleto puno hrabrosti biti namjerno drugačiji od drugih. Između ostalih divim se i veganima i njihovom svjetonazoru o nejedenju, neiskorištavanju životinja i svega životinjskog. Probala sam jednom biti vegetarijanka jer je to tada bilo baš in, ali sam izdržala do večere. Što da kažem, labilan sam karakter. Pošto sam o veganima samo čitala u novinama i gledala na televiziji (ne poznajem nijednog “uživo”) pa sam bila prilično zainteresirana kada se jedna na sav glas deklarirana veganka pojavila rekla bi glavom i bradom, ali točniji opis bi bio guzom i pupkom u fast foodu. Kako sam znala (ja i svi ostali) da je veganka? Paa to je bar pet put ponovila naglas kad je ušla u mali prostor aromatiziranog zraka tipa “pečeno meso”.
Za ime Božje pa što ti tu radiš, bilo je prvo na što sam pomislila, ali onda opet, kako idemo u korak sa tim modernim svijetom, možda u ovom fast foodu imaju kakav menu za vegane meni običnom smrtniku nevidljiv.
Curetak predugih zelenih noktiju od kakvih dvadesetak godina i metar pedeset zlaktario je nekolicinu ljudi do tete za pultom. Hipster dečko za pet glava viši od nje pratio ju je u stopu. Gleda u isti menu u koji i mi svi ostali buljimo, tako da nema nevidljivog za vegane.
“Joj pa kaj bum jela? …Pa ništ nema… Zakaj tak dugo čekam?… Gladnaa sam” – nemirnim noktićima je zveckala po mramornom pultiću u taktu dreke Jelene Rozge i pretpostavljam nekog njezinog globalnog hita pred desetak ljudi koji su čekali u tišini na red i preumornom tetom koja se borila sa prevelikm listovima salate u hamburgeru.
Nakon pet minuta cendranja teta za pultom je naprasno odlučila prekinuti njezino nezadovoljstvo lošim tretmanom koji je rezultirao čekanjem i uzela je prek reda.
“Kaj hoćeš?” – pita teta zelenonoktu veganku.
“Ja bi hamburger bez mesa… I bilo čega mesnoga… I bez…”
“Kaj ti onda zgrijem sam pecivo il kaj?” – teta se nije dala smesti. Čovjeku do mene omaknuo se smiješak na mrkoj faci jer ga veganka natjerala da čeka tri minute duže od planiranog.
“I zelenu salatu… može i rajčica…” – nabraja jadno gladno malo stvorenje stojeći na prstima da vidi prek pulta. Pa jao, gle kakva grdosija stoji iza tebe, nek te digne da vidiš, ah ti mladi, jest da mu fali nekoliko kila mišićne mase, ako je i on samo na salati teško da bu z njega kad mačo men.
“Očeš zelje?” – neda se teta smesti. Klinka kimne glavom. Stvarno je karakter pomislim, još se bude i uspjela najesti.
“Očeš sira?”
“Može.” – potvrdi nekoliko puta deklarirana veganka cvoknuvši noktićima po pultu. Ok, možda je onaj vege sir kojeg ne vidim da imaju u ponudi. Možda ga skrivaju gdje ispod pulta, za posebne mušterije, za in mlade ljude kojima guzovi ispadaju iz vrućih hlačica. Ne, vrag ga zel, uzela je isti sir sa hrpe ostalih sireva koje stavljaju u čizburger.
“Majoneza ili kečap?” – pita teta dalje nezainteresirano. Molim te reci kečap, reci kečap i spasi moje uvjerenje da si veganka i da ti je stalo do životnija i životnjskih proizvoda, paradajz raste u vrtu, u zemlji, a jadne kokice u zagušljivim peradarnicima u malim kavezićima, tovljene i nikad nisu vidjela sunčev sjaj, to je ono čime se dičiš i ponosiš… molim te budi čovjek i reci joj neka si nabije majonezu u šupak, pitaj je da li zna da kokice hrane mljevenim kokicama i GMO kukuruzom i ona to svojim konzumacijom i prodajom podržava, molim te reci joj žestoko baš kao što si laktarila preko reda. I rekla joj je…
“…majoneza.”
Male široko razgaljene okice izlaktarenih ljudi su se veselo pogledale u tišini, onak jedne druge, plave okice su pogledale smeđe, smeđe su pogledale zelene, zelene su pogledale u moje naočale i malo zastale jer nisu mogle raspoznati boju mojih očiju, svima se razvukao tihi nečujni osmijeh te smo dalje nastavili sa svojim sretnim i tog trena licemjernim mesožderskim životima.
Malena je pokupila svoj veganski sendvič sa normalnim licemjernim sirom i normalnom licemjernom majonezom, svog dečka, njegovog prijatelja i otišla boriti se protiv okrutnog svijeta prepunog nerazumijevanja na koncert Leta 3.
“Idemo dalje, ko još nije naručio?” – drkne teta za pultom i život se nastavio.
