Ovaj tjedan imamo dva državna praznika, koje su nam svojom voljom nametnuli političari ovi i oni i tako Hrvatsku pred svijetom učinili još apsurdnijom. Siromašni smo, među najsiromašnijim i najzaduženijima, a ne radi se dva dana u tjednu, čega nema nigdje u Europi, svijetu možda. Ispada tako da se zapravo niti ne isplati raditi, jer da je obrnuto radilo bi se u sve dane dok se ne stane na snažne i jake temelje.
Zapravo većina je ljudi radila i u dane blagdana, boreći se za golo preživljavanje, jer odavno mnogo njih više ne spaja kraj s krajem, nego hvata se za mrvice kako ne bi potonuli u bezdan patnji i poniženja. Kada ostanu bez kakvog takvog, pa često puta i neplaćenog posla, osjećaju se bezvrijednim, a zna se kamo i što se čini sa slugom bezvrijednim. Ima onih koji su spojili neradne i radne dane, spojili roštilje, stolove, krevete i apartmane i uživaju na tuđim nevoljama, jer što je većini lošije, njima je bolje.
Političari su se natjecali koji će na Dan antifašističke borbe snažnije naglasiti što je to dobro donio antifašizam, kako se dobro u Hrvatskoj živi, samo to građani još ne osjećaju, ali, pomaka, makar mikronskih ima, kažu ponositi i bezosjećajni lideri mnogih partija i udruga.
Istovremeno stotine i stotine hrvatskih ljudi, pretežito mladih i visoko obrazovanih napustilo je zemlju, ali to političare ne muči, oni imaju svoje snove, svoje limuzine, svoje ideale i svoje govore. Nije njih niti malo briga što mladi odlaze, jer njihovi ne odlaze, već odlazi mladež naših radnika, seljaka, ratara i mljekara, branitelja i domoljuba.
Kao što je legendarni Siniša Glavašević, javljajući se ujesen 1991. godine iz opkoljenog, razrušenog, spaljenog, opustošenog i ostavljenog grada Vukovara zavapio, “…i ako svi odu, tko će ga braniti, tko će u njemu živjeti i tko…”, tako i ja pitam političare, ako ode sva mladež kome ćete vi držati svoje isprazne govore, jer oni starci koji vas sada slušaju jednako tako neće dugo to moći.
Tko ne vjeruje koliko ljudi odlazi iz Hrvatske, neka nedjeljom predvečer dođe u Mursko Središće na bivši Granični prijelaz i vidjeti će koliko hrvatske mladeži čeka na prijevoz za Austriju, Njemačku, Nizozemsku, Belgiju, Švedsku, Irsku i još poneke zemlje. Vidi se da to nisu kao šezdesetih godina prošlog vijeka neuki i nekvalificirani ljudi i radnici, već inteligencija koja zna da je u svijetu ne čekaju med i mlijeko, već težak i naporan posao. Ali siguran i plaćen, što je u tom svijetu normalno, a kod nas iznimka i prava sreća.
Lijepo i milozvučno je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u svojoj čestitci poslanici pred Dan državnosti, “…draga hrvatska mladeži, ne odlazite, ostanite ovdje i gradite bolu i perspektivniju Hrvatsku…”. Lijepo je zvučalo, ali boja predsjedničinog kostima je kazivala kako je to samo milosrdno, ne i uvjerljivo i optimističko. Pitam ponizno i s puno poštovanja, predsjednice, ako ostanu, hoće li opstati u zemlji prepunoj korupcije, laži, nemorala, blaćenja hrvatskih vrijednosti, poglavito hrvatskih branitelja, Katoličke crkve i njegovog najvećeg blaženika, poniženih i jadnih ljudi u dužničkom ropstvu.
Da bi mladi ostali potrebno je puno više od milostivog poziva da ostanu, potrebno je cijeniti i platiti posao radnika, seljaka, ratara, brodara, vozača, ribara, voćara, vinogradara, učitelja, medicinskog osoblja, trgovaca, šnajdera, zidara, tesara i svih onih koji rukama svojim poštenim i znojem lica svoga godinama stvarahu svoj Dom, Domovinu i Obitelj što im danas otimaju mnogi oni koji ovih prazničnih dana imaju nevjerojatnih devet spojenih neradnih dana.
Nije još uvijek potpuna tmina u Hrvatskoj, još ima lijepih i dobrih primjera, stvari, ljudi i običaja. Osobno me obradovao moj (središćanski) gradonačelnik Dražen Srpak, što je u danima iza nas prvo primio najvećeg športskog sina Murskog Središća, (“modru glavu maksimirskog lava”) Srećka Čečija Bogdana, a potom povodom smrti jednog od najvećih ljudi ovog kraja i negdašnjeg gradskog vijećnika, Franje Rihtarca Flojhara, poslao vijenac na selničko groblje.
Kako malo mi treba da sam sretan. Malo treba i mnogim Hrvatima i Hrvaticama i drugim žiteljima Hrvatske da budu sretni, a to malo zove se siguran i plaćeni posao. Ili će sve ostati kako što govore stihovi jedne od pjesama Marka Perkovića Thompsona, koji u subotu dolazi u drago Međimurje, “…drugo vrijeme, ista sudbina…”.
