Svibanj za mnoge ljude najljepši mjesec u godini, hrvatski marijanski mjesec, Marijin mjesec, mjesec najljepših cvatnji, nije u Hrvatskoj a niti u meni završio lijepo.
Završio je grozno i priznajem da sam se uistinu bojao i jadno osjećao zadnjih svibanjskih dana. Strahovito me zabrinulo zbivanje na zagrebačkom trgu Svetog Marka i u crkvi svetog Marka, gdje su na velike kušnje stavljeni hrvatski branitelji ali isto tako i hrvatski policajci. Ne znam tko je autor scenarija koji je uznemirio najveći broj Hrvata i Hrvatica, scenarija gdje se gotovo pak tražila krv, gdje je išao hrvatski policajac na hrvatskog branitelja, ali znam da to nije bilo dobro.
Isto tako znam dobro da je netko bio mudar pak do onog najgoreg nije došlo i da na Markovom trgu ipak nije potekla hrvatska krv i krv uglavnom mladih policajaca. Ostala je velika tuga i gorčina u mojem srcu spoznajom da neke sile, nečija bahatost i taština Hrvatsku svojim žiteljima, a poglavito svijetu predstavljaju u ružnoći koja svakog razumnog čovjeka žalosti, a strancu kaže da ne ide u tu zemlju čudaka i divljaka, gdje se grdi i pljuje po onima koji su ovu državu u krvi stvorili.
Ali kao što je i u mnogim drugim segmentima i slučajevima Hrvatska država apsurda, tako je i u ovom slučaju, pak nije čudno da se gotovo pak isplati grditi i omalovažavati one koji su krv svoju i dijelova tijela svoga prinijeli svetoj slobodi Hrvatskoj. Pa tako na primjer imamo da Žarko Puhovski, komentator svega i svačega hrvatske branitelje naziva “bivši branitelji” i tako dospijeva na sve moguće televizijske i radijske postaje, dakle biva nagrađivan za grđenje i omalovažavanje onih koji su mu državu stvorili.
Dok su se branitelji i policajci sređivali stvari sa i oko Trga svetog Marka i povijesne crkve svetog Marka, nasilnici su premlatili novinara Željka Peratovića i dok se on grčio od bolova, krvnici njegovi su se opijali u karlovačkom kafiću i pripremali da mu oštete i materijalna dobra. Naravno, kako to kod nas biva, (osobno sam imao iskustva s nasilnikom i monstrumom koji me pretukao pred šest godina) liječnici su Peratovićeve ozljede okvalificirali kao lakše, policija je počinitelje pronašla i podnijela prekršajne prijave i naravno oni su na slobodi. Ako im se prohtije opet mogu Peratovića ili nekog drugog novinara mlatnuti jer kazna za takvo djelo je u Hrvatskoj u stvari nagrada za nasilnike.
Samo u Hrvatskoj se može mlatiti novinare i za to dobiti minimalnu kaznu i još od odvjetnika biti usmjeren pak tužiti novinara koji potom može izgubiti spor jer je nasilnik bio izritiran njegovim pisanjem i usput u pijanom stanju, pak je manje uračunljiv. Pitam se kako bi nasilnik prošao da je premlatio nekog bankara, direktora ili suca sa čijim poslom nije zadovoljan? Ali kada su u pitanju novinari, normalno ih je na kada obavljaju svoj posao napasti i pretući, i nikome ništa.
Svibanj nije donio ništa bolje dane nezaposlenima, onima koji rade a ne dobivaju plaću, blokiranima, ovršenima i mladima. Nad njima i dalje ostaje dah straha, poniženja, beznađa i nepravdi, za što su si prema mišljenjima političara, napuhanaca, bahatljivaca i raznih ukrušnika (uhljeba) sami krivi. Kao hrvatski branitelji iz Vlaške 66 i novinar Peratović. Ne ponovio se svibanj 2015. koji ipak može biti bolji od lipnja 2015. i svakog narednog mjeseca. Na žalost i to samo u Hrvatskoj.