Susjedi. Kako ne možemo birati roditelje, ne možemo birati ni susjede. Jedino ako nemate hrpetinu love pa birate da pokraj vas ne živi nitko. Pošto duboko sumnjam da turbobogati krate svoje vrijeme čitajući moje tekstove, ne moram se bojati da ću promašiti temu.
Osim toga iskreno vjerujem da pojedini primjerci muškog roda (bilo bi stvarno pretjerano reći velika većina njih) imaju nekakva oštećenja mozga zbog i radi prečestog gledanja porno filmova. Mislim da to ima veze sa pomankanjem krvi i kisika u mozgu koja se akumulira u određenim dijelovima tijela, ne tako bitnim za razmišljanjem. Zapravo, taj dio tijela znan je kao izgovor za nerazmišljanje. A kaže se da dobar izgovor zlata vrijedi. Hmm, pa dalo bi se o tome raspravljati.
Uglavnom, kad imate za jednog od susjeda pubertetliju koji većinu vremena ne misli, duboko u sebi znate da će ga proći i nadate se da će ga proći na vrijeme, kad još neće biti prekasno za oštećenja koja sam ranije spominjala. Ali kad imate susjeda u koji je u svojim šezdesetima, znate da je slučaj izgubljen.
Jučer sam ga našla na krošnji drveta, koji je sasvim slučajno u visini mog prozora spavaće sobe.
“Večer suseda! Lep dan, ne? ” – maše mi dok se lovi za grane. Pa baš i ne, stojim u donjem rublju, preskidam se nakon napornog radnog dana i hoću malo mira, a pod to mislim i na ne zurkanje susjeda u moju spavaću sobu.
“Pa kiša pada… baš i nije nešto… lijep” – stavljam jastuk na sebe da se bar malo pokrijem. Bolesnik bolesni, ljudi obično nepozvani ulaze u kuću kroz vrata pa ih morate trpjeti, a za sve ostale vrste posjetitelja koji uz sebe imaju ljestve plus prozor se zove policija.
“Malo berem trešnje, rane su, fine i sočne, znaš ove kasne nam je malo mraz poparil pa mislim da one nebudu ništ posebno dale. Tak da ve treba iskoristiti kaj se da. Ko bu kupoval one skupe na tržnici, a i Bog te pitaj od kud su ih dovlekli, domaće je ipak domaće. Znaš imamo sreću kaj živimo na selu pa smo ne željni ničega.” – je nismo željni ničega osim nenametljivih susjeda, da ne kažem nepristojnih. Tu pri nama k vragu kao da svi zajedno živimo u jednog gigantskoj kući koja se zove Cijelo Selo na Kupu.
“Ali susjed, to je orah…” – ne, oči me ne varaju, znam kak orah zgledi, a još sam ne čula da bi netko križal orah i trešnju. Jabuku i krušku da, ali ovo…
“No je, išel sam još pogledati dal su kakši črvi po listju, kaj mi se ne posuši. Meni ti je tak fina gibanica z makom, pa kaj me Kata onda nebu špotala da ne vodim brigu.” – nasmeje se krezubo dok mu je veliki pivski želudac poskakival gore-dolje. Mora da se osjetio jako pametnim i snalažljivim, ali ono oštećenje mozga zbog pomankanja kisika i krvi dokazuje suprotno.
“Aha…” – pa mislim što na to reći, osim ako te Kata vidi, najebo si, stepla te bu s te lojtre kak Dalmatinci masline stepaju, ali po međimurski – z rasuhama.
“Sused jedva čekam da probam te vaše trešnje, već sam mislil da bu moral v noći iti k vama u kvar.” – čujem muški glas iza sebe. Očito je Hausmajstor došao da zaključka da je razgovor između susjeda i mene završen. A i susjed je osjetio tu vibru… da je završeno.
Napola pokisli se spustio s lojtre, uzeo bijelu Jub kantu i odšlepal se do trešnje. Nekoliko desetaka metara dalje po vrtu. Uspio je pogoditi pravo drvo.
Nakon nekog vremena na vrata je pristojno pozvonio njegov sin – pubertelija s malom kiselo-vrhnje-z-bregov kanticom punom trešanja. Zanimljivi su ti adolescenti, svi odreda imaju prevelike uši i noseve, mutiraju i totalno su nezainteresirani za cijeli svijet. Uspio je nekako pozdraviti i gurnuti mi kanticu u ruke. Baš mu se vidjelo da je bio protjeran sa svog kompjutera i prisiljen napustiti sobu, otići kuću pokraj i primoran spasiti svog starog od nezgodne situacije.
Muški, baš kao i žene međusobno komuniciraju na određenim frekvencijama koje suprotni spol ne razaznaje baš najbolje, barem ne u prvi tren. Žene to čine uz smiješak, pristojne rečenice i pogled u očima. Da, postoji milijun pogleda koje si međusobno upućujemo kad govorimo “imaš lijepu frizuru”…. ali “svejedno mislim da si kučka”.
Isto tako i muškarci, premda mislim da je njihova tajna komunikacija u dubini i određenim tonovima glasa. Dublji glas – ljući sam, još dublji glas – razbit ću ti onu stvar. Tako da se sva ta filozofija oko komuniciranja svodi na prilično osnovne stvari. Baš kao i funkcioniranje muškog mozga – u nekom trenu uvijek prestane funkcionirati pa je za sve onda kriva ona stvar.
Čim se pubertetljija doslovce odvukao s mog kućnog praga, bacili smo se na trešnje. Stvarno su fine, sočne i slatke… i besplatne. Bog blagoslovil suseda, jer mislim da naša kasna trešnja neće baš imati nekakve plodove.
Ne kažem da ne treba njegovati dobrosusjedske odnose, ali vjerujem da u svemu treba imati mjere i ne pretjerivati. Naći neku zlatnu sredinu u kojoj će svi funkcionirati sretni i zadovoljni. Možda susjed misli da nije pretjerao zurkajući kroz prozor spavaće sobe (oštećenje mozga), ali ja ipak mislim da je to malo tuu mač, ali da ne treba praviti scene oko toga jer su on i Hausmajstor iskomunicirali na tajno-muški način da se to više neće ponoviti.
A Kate nije bilo doma pa vjerojatno nikad neće ni saznati da se nešto takvo, da ne kažem gotovo nepristojnoga desilo. I eto nas svi sretni i zadovoljni. Osim pubertetlije, on se jedini morao žrtvovati, dići sa stolca i otići van iz svoje sobe. Jebi ga, oni naslabiji uvijek nadrapaju, tako svijet funkcionira. Kad malo poodraste, naučit će.
Moj primjer skladnih susjedskih odosa je kad lenguzim uz kavu na terasi, čitam novine i vičem susjedu – “tu u drugoj gredici je, ubij ga, ubij smrada!!” – i gledam kako sa svojom pivskom trbušinom i motikom juri u deset sekundi deset metara ubiti krta dok Kata nadgleda. I psuje kako ga još nije dokrajčil.