Korak naprijed… blago lelujanje, pa dva koraka nazad. Malo lijevo, pa desno, nespretno mahanje rukama, a onda tijelo na nestabilnim teturavim nogama gubi ravnotežu i pad je neminovan. Udarac glavom o hrapavu fasadu kuće kraj koje prolazi pješačka staza, izaziva krvarenje čela i nosa. Na bezizražajnom licu ne vide se tragovi bola. Polako se uspravlja na tlu, podiže ruku i s prljavim pohabanim rukavom starog kaputa, briše tragove krvi. Čuje se i blago mumlanje bez točnog definiranja da li je pjesma, psovka, ili kletva. Ljudi prolaze, s prezirom gledaju i tek onako usput gunđaju – pijandura, smeće od čovjeka. Drugi su još oštriji – nema njemu pomoći, što već jednom ne krepa, možda bi bilo lakše i njemu i onoj jadnoj materi, ako je uopće još živa.
Svaki dan, tamo negdje iza podneva, ista slika – Branko Kolarek, sin pokojne Agate, pokušava doći do svog doma. Oca mu nikad nitko nije spominjao, vjerojatno što je već dugo na onom svijetu, a možda i zato što je i on bio isto ovako alkoholom uništena duša, pa su ga svi brzo i zaboravili. Agata je bila nešto drugo, Čitav život se borila, radila, mučila, ne bi li djecu iz pakla izvukla. S kćerkom je uspjela, s Brankom ne. U borbi je izgorjela.
***
Danas sam zaustavila auto, u nadi da ću ga moći ugurati na sjedište i odvesti kući. Nisam uspjela. Mlohavo tijelo, ruke, noge, bili su puno teži od procijenjenih 50-ak kilograma.
– Molim vas, pomozite mi, obraćan se prvom prolazniku
– Ama pusti tu ništaruju gospođo, zar nemate drugog posla? Sutra, ili već danas popodne, opet će biti u nekom jarku, ukoliko već nije potrošio ono malo zarade.
Pogledam malo bolje i prepoznam mu susjeda Luku – očito je znao da je ovih dana i nešto zaradio, uglavnom koseći dvorišta, ili cjepajući drva. Mjesto je malo, u ulici se svi znaju,
znaju i puno više nego što treba, ako je potrebno za pikantniju priću, malo i dodaju.
Ostavljam auto uz rub ceste, podižem nekako Branka i nakon prve početničke muke uspijevamo nekako uskladiti korake. Krećemo se polako, nije jako daleko, izdržat ću, tješim i sebe i njega. Gledam ga onako ispod oka – lice mršavo, ispijeno, kosa neuredna, tko zna kada je zadnji put oprana, oči mutne, kao bara poslije kiše, pogled izgubljen, pa i kad me gleda, čini mi se da me ne vidi. U pokušaju da nešto izgovori, jezik mu se zapleće između dva još preostala zuba.
Ništa na njemu nije ostalo od čovjeka koga sam godinama poznavala.
***
Branko je bio rođak, ali više od toga, bio je prijatelj nad prijateljima. Često je kao dječarac zalazio u našu obiteljsku kuću i uvijek je glavna tema bila koliko je cura ” oborio s nogu” Kasnije, kad se malo uozbiljio, postao je glavni gradski frajer – visok, – “jesenjinovski” kovrčave razbarušene kose, “delonovski “plavih očiju. Kad je rekao da se ženi s Martom, malo smo se iznenadili, nekako je ona bila preobična djevojka za njega pustolova, pomalo boema, vječnog dječaka, koji nikako nije znao što želi od života.
– Što vam je ljudi što se čudite, Marta će njega smiriti, sve će biti u redu – tješila se mati Agata. I stvarno je prvih godina sve bilo u redu. Branko je imao dobro plaćeni posao, polako se kućio, a za zabavu je bio glavni, Nije bilo veselice gdje pjesmom nije bio najglasniji, a u plesu drugi Travolta, tako je u šali za sebe govorio i nije bilo daleko od istine. Kad je pomoć trebala, bio je prvi, a po energiji kojom je isijavao, za svu djecu junak ulice.
U općoj jurnjavi s životom, kao da i nismo na vrijeme primijetili, da je posjeta bivalo sve manje, a i kad bi došao, bio je uvijek sam i nekako drugačiji, kao da su mu se u očima ugasili svi životni sokovi. Trebao je pomoć, ali kako, kad je ostao zatvoren i nijem . Šutio je on, šutjela Marta i tako skoro dvije godine. A onda je Marta otišla. Zašto, opet pitanje bez odgovora. Tek kad se pročulo da se počeo s čašicom družiti, Ivan, obiteljski prijatelj, bliski rođak, čovjek koji mu je uvijek bio uzor i autoritet, mjesecima je pokušavao biti i prijatelji i psiholog i pedagog. Nije uspio. Ostao je Branko i bez posla. Živio je s majkom, a njena penzija nije bila dovoljna za njegove poroke.
Uz alkohol, prvo pivo, pa vino, a onda i žestice, niti cigaretu nije ispuštao iz ruku. Agata se jedan dan žalila, molila da mu se pomogne, a onda samo par “normalnih” dana i koja pružena novčanica , bila je dovoljna, da se sva ushiti – ma dobar je moj Brane, sigurno je ona njegova bivša na njega neke uroke bacila. Reklo bi se – mater ko mater.
Nije dugo potrajalo, Agata je obolila i završila u staračkom domu. Branko više nije kontrolirao niti djelić svoga već narušenog “ja.” Nije bilo barem jednog toplog obroka dnevno, a njemu samomu samo je alkohol vodilja bio. U početku je još koji put došao, pitao treba li što pomoći, a onda bi nervozno zgrabio pruženu novčanicu i odjurio. Do prve krčme, znali smo. Servirano jelo nikad ne bi ni pogledao. Onda je potpuno nestao iz naših života. Pričalo se da mu je kuća postala glavno noćno okupljalište pijanica i propalica.Na majčin pogreb nije došao. Nitko nije znao gdje je.
***
Dok je prva smjena zaposlenih kretala na posao, nešto prije 6 sati, iza spuštene rolete izbijao je gust dim. Kuća je bila pored glavne ceste.Većina prolaznika znala je , čija je. Kad su vatrogasci razvalili vrata, vatra je još više buknula. Vijest se brzo proširila. Među prvima stigao je Ivan. Od dva ugljenisana tijela, nije prepoznao Brankovo. Sestra ni saučešće nije primala. Stidjele se brata. Pokopan je bez oproštajnih govora, bez svećenika, Ivan je želio nešto reći. Sestra nije dozvolila. Par dana kasnije, našla sam Ivanu papirić u džepu:
“Zbogom prijatelju, u ime našeg razigranog djetinjstva i rane mladosti, u ime prvih ljiubavi, svih plesnjaka na kojima smo bili glavni čageri, u ime svih stonoteniskih pobjeda,bilo bi još puno toga da si mi dozvolio da razbijem ljušturu tvog života,nisi me pustio, a možda sam i ja prerano odustao, oprosti”.
Svake godine na Dušni dan dođem do bezimenog groba. Zapalim svijeću i sjećam se. Tko je bio? Nitko! Što je radio? Ništa! Možda ipak čovjek izgubljen u vremenu.