Nedavno sam bila na godišnjem odmoru. Kad se čovjek odmori, naspava onako lijepo da ga već sve boli od kreveta, da više ne zna u kojoj poziciji bi sjedio, ležao i ne radio apsolutno ništa i bude mu dosta, odluči totalno pasivni odmor od dosade zamijeniti nečim što ga zanima, privlači, odluči raditi nešto za svoj gušt.
E i ja sam tako lijepo dokoličarila dok je moja jadna rođaka muku mučila sa poslom, školskim obvezama svog malo dječačića, kućanskim i pretpostavljam bračnim obavezama. A kažu da prava žena nesmije ništa zapostaviti, da drži tri kuta kuće, a četvrtoga još i potpira, a kad je k tome žena prava i moderna, onda to znači da rinta cijele dane uz smiješak, super frizuru, make up i gel nokte, ima neku turbo karijeru i sve joj ide ko po loju i nema tog područja na kojem kiksa. U protivnom bi ispala nesposobna, a ta moja rođakinja, ne daj Bože da bi si nešto takvo dozvolila.
Ima ona nekoliko prijateljica s kojima vodi tajno natjecanje koja bude zaposlenija, dotjeranija, koja će ispeći više kolača za blagdane, imati duže nokte i belešega auta u garaži. I naravno, da ne zaboravim, sve se međusobno zovu “draga” jer nema smisla da se zovu imenom – Štefa, Nada, jedino je Draga non stop na tapeti i svojem. Valjda su imena out u tom savršenom društvu, ne znam, ne razumijem, ali meni je samo jednom uspjela osloviti sa “draga” pa sam joj rekla da smo Dragu negda sveta u štali meli ak se ne zmisli, a ja sam stomugromova (da budem pristojna) Briga.
Kad sam vidjela da joj je voda došla do grla te da joj treba odmak i malo vremena za odmor (na brzinsku kavu je došla sa nimalo diskretno poderanim tajicama po šavu i podočnjacima do poda i natrag), ponudila sam joj pomoć sa malim dečkićem i čitanjem lektire kroz ove mini proljetne praznike. Mislim, drugi razred osnovne škole i Pinokio od 182 stranice, to mora biti mačji kašalj.
Dok me zanio duh dobrog Samaritanca, nisam ni slutila da imam posla sa malim devetogodišnjim vragekom totalno neraspoloženim, nezainteresiranim za čitanje, tvrdoglavim i nimalo fleksibilnim za bilo kakve dogovore jer su praznici.
Krenula sam onako profesionalno odgojno-obrazovno kak na “Sedmo nebo” pastor- razgovorom i zdravim razumom ga budem uvjerila i privolila da sa radošću i užitkom uzme knjigu u ruke. I moram priznati da je upalilo…donekle. Uzeo je Pinokia u ruke te sam naredna tri dana tražila knjigu kamo ju je sakrio dok se on zabavljao sa Minecraftom i klipićima Vojsa tuleći “Ling o fajer”.
Kad sam je napokon našla u ormaru dobro spremljenu između plahti i shvatila da brod zvan “Ispravan put odgoja djeteta” otišao nizvodno krenula sam drugom taktikom – mito i korupcija. Osim što bi ga privolila na čitanje, dobio bi i vrlo važnu životnu lekciju. Ništa se ne dobiva badava, da bi nešto dobio moraš i nešto dati. Usluga za uslugu, ruka ruku mije i takve šeme, jer ruku na srce, živimo tu gdje živimo i kad tad će mu dobro doći.
Kupit ću ti sladoled, vodit ću te na kupanje i sve bedastoće koje su u moje vrijeme palile nisu dale nikakvog efekta. Kaže on meni mrtav-hladan, pročitat ću nešto (nije definirao što i koliko) za Xbox ili ajde, može i PS4, kaj si već morem voščiti. I rastegne slatki osmijeh od uha do uha, onak po dječje nevino i razgaljenih očiju.
Lagano sam počela drhtati i stvarno, ali stvarno sam osjetila kako mi trne cijela lijeva ruka i da sam korak i pol do srčanog udara pa sam pokunjeno otišla na napola dovršeni balkon pušiti cigaretu. Ako ne ide s lijepa, ne ide ni podmićivanjem, onda će sigurno ići prijetnjama.
“Reći ću te mami, da nisi slušao, moraš pročitati, dobit ćeš jedinicu. Kaj ti bude učiteljica rekla?!” – mahala sam mu prstom iz daljine dok se maleni šmrkavec izležavao ispred televizora, ne doživljavajući me ni pet posto. U jednom trenu sam se pretvorila u moju mamu. Ima li većeg poraza nego li se pretvoriti u vlastitog roditelja koji je nekad davno davio sa školskim obavezama, čije riječi i danas zvone u ušima dok ne ispunim neku obavezu?! Pa mi tlak skoči na 200 i opet počne trnuti lijeva ruka.
Kako su se praznici približivali kraju, a rok za pročitanu knjigu bio sve kraći i tanji, rasplakala sam se i priznala poraz. Kaj budem rekla svojo turbo uspješno rođakinji koja radi, ima zglancanu kuću čija se boja cvjetnih gredica slaže sa bojom fasade, čiji komplet čaša nikad nije rasparen, na nedeljnjom ručku uvijek stavlja beštek kak u restoranu pa nikad ne znam kojom vilicom kaj smijem jesti, koja ide frizeru svakih 6 tjedana, čita Gloriju, prati Igru prijestolja jer je to tako ekstra i otmjenije od telenovela presenta, ima turbo uspješnog muža osiguranta pa imaju dvoja kola od kojih je jedna bijela Kia džip, a sad je to totalno in, popeglanu odjeću i popeglane plahte kaj da nikad nije vidla krep posteljinu kak sav normalan narod pa je zgužvano cijelo vrijeme, jer baš tak mora biti?! Uzela sam Pinokia, zgasila televizor i krenula čitati knjigu naglas.
Tako je mali dečkić od valjda 30 kila zgazio sve moje porive dobrog Samaritanca i odlučnost da ga izvedem na pravi put. Izgubila sam glas, bolio me svaki mišić lica, glasnice, grlo i guzica. Slušao me pozorno i totalno se uživio u knjigu. Uspjeli smo sve zbaviti u jedan dan i ostalo nam je još zadnji odlomak za pročitati. Maleni je uzeo knjigu i pročitao cijelih pet rečenica. Lijepo, glatko i bez greške. Nasmijao se medeno onako kako dobra djeca znaju i bila sam više ponosna na njega nego na sebe. Nakon četiri sata čitanja na glas, očaja i bolnog grla, uspjela sam!
I svo to nerviranje se ispalilo. U jednoj minuti je praznike i moj godišnji odmor pretvorio u uspješne, ispunjene i sretne trenutke smijeha i plača, popračene skakanjem po krevetu u sedam ujutro, nered nakon pečenja palačinki više nije bio tako strašan, i sve sve sam mu zaboravila i oprostila i zaštopan wc rolom papira i puštanje zmaja u moju glavu i sve je dobilo smisao za taj jedan trenutak ponosa.
“No teta vidiš da nije bilo tak teško, a trebalo ti je cijelih sedam dana da se primiš knjige. Osim toga, znaš, ja sam ti toga crtića već pogledal i znam kaj se desilo, ali ti nisi znala.” – razdragano sa primjesom zloće (Hausmajstor veli da si umišljam, ali stvarno sam je mogla opipati u zraku) izusti to malo stvorenje. Jednio što sam mogla u tom trenu je vrisnuti. I jesam i sveg svog bolnog grla je izašao felšani vrisak.
Dečkić je urlal od smijeha i nakon toga ravnodušno zaključio da sam totalno pošandrcala baš kak je njegova mama rekla da budem i otišel dalje pjevati “Tarterijum” jer se sljedeće sezone sprema na Vojs.
Pa ti budi u današnje vrijeme normalan roditelj. Pa kak?! Ja sam ovoga maloga vrageca posudila na tjedan dana i sva moja načela, pricipi, znanja i želje su otišli nizvodno uz Muru, mogla sam im samo bespomoćno mahati sa obale.
Pa ti budi onda savršena moderna žena! Ne dolazi u obzir, sav taj presing za kaj, za koga? Budem ja rađe onak po domaćem cepala po svom pa budem zadovoljnija, nije za mene svo to savršenstvo, zglancanost i spleglanost.
Moram priznati da sam pod kraj već brojila minute kad budem tog vragolana vratila u roditeljsko gnijezdo jer mi je trebao odmor od njegovih praznika i na koji prihvatljivo-savršeni način budem ispričala njegovoj mami avanturu zvanu lektira.
Kad sam stavila plavu torbu i Ninja kornjače ruksak sa svim pripadajućem ninja oružjemu koje sam osjetila na svojoj koži u svoj autić, maleni je odlučio da se on neće voziti u mom faovejjuu jer ima ženskaste felge, zgledi smešno i nije baš nekaj posebno i da bi rađe da ga Hausmajstor vozi. Jer bude u njegovom super-cool-sportskom-niskom-stotisućakonja-brzom autu baš odlična vožnja.
A možda ga i susjedova Lana vidi kaj bi bilo čist fajn. Za ljetne praznike je odlučio da bude malo s nama na moru kad budemo išli jer se super proveo s nama makar sam malo smešna i naporna. I da više voli otoke nego obalu pa da zapamtimo.
Očito da današnja djeca točno znaju što žele, na koji način to žele i zašto to žele. Blago njima, jer ja se već dva tjedna ne mogu odlučiti koje cvijeće budem zasadila u tegle na mom napola dovršenom balkonu.
