U Gorčanu, mjestu sa oko 3100 stanovnika, djeluje preko dvadesetak udruga ili društava u kojima njihovi članovi ostvaruju zacrtane ciljeve i planove prema raznim područjima djelovanja.
Također je poznato da u Goričanu samo tri društva imaju tradiciju djelovanja preko sto godina, a to su Limena glazba, Ceško društvo Sv. Leonarda i Dobrovoljno vatrogasno društvo. Rijetki su mještani Goričana koji imaju članstvo u jednom ili više društva sa stažom većim od pedeset godina. Prateći skupštine Ceškog društva i Dobrovoljno vatrogasnog društva, zapazio sam osobu koja je aktivna u oba društva preko pedeset godina, a to je Antun Tisaj.
Antun Tisaj rođen je 1936.godine u Goričanu u obitelji Jakoba i Terezije (rođ. Moharić) te je sa svojih sedamdeset devet godina još aktivan u radu u oba društva. Sa suprugom Anđelom (rođ. Bašnec) uživa u zasluženoj mirovini od 1991. godine, imaju četvoro djece i to: Dragutina, Mariju, Ivanku i Darka. Radni vijek proveo je radeći u Seljačkoj radnoj zadrugi, zatim u Vodoprivredi a završio je u Hidrotehniki Čakovec.
Uvidom u matičnu knjigu članova Dobrovoljnog vatrogasnog društva Goričan vidljivo je da je Antun Tisaj primljen za člana davne 1958. godine, u društvu je pedeset sedam godina te je danas veteran društva. Također iz knjige članova Ceškog društva vidljivo je da je Antun Tisaj član od društva 1963. godine, a da je od 1990. do 2013.godine bio predsjednik društva odnosno »cehmeštar« , član s najdužim stažom od pedest dvije godine.
Biti tako dugo aktivan u oba društva nije za odbaciti već je za javnu pohvalu. Rekli bi, mjenjali su se politički režimi ali nisu se mjenjali osobni stavovi, ljudi su se družili i prihvaćali bez obzira na različita osobna, vjerska ili politička mišljenja. Danas je to drugačije, jer ako si član jedne političke stranke, odmah si neprijatelj članovima druge stranke, drugačije te se gleda, a to se onda odražava i na rad udruga ili društva.
Ne bi se smjelo miješati politiku i društvenu aktivnost mještana kroz razne udruge ili društva, jer na izborima se dobivaju i gube vlasti, a poslije tzv. “vlasti”nema ni u jednoj udrugi ili društvu jer su prije gledali samo svoje vlastite interese. Moj sugovornik Antun Tisaj je cijeli svoj život posvetio društvenim interesima u mjestu i zbog toga ima poštovanje mještana, a i svakome može pogledati u lice. Posjetio sam Antuna, te smo popričali o njegovim društvenim aktivnostima u Goričanu.
Kao mladić ste uključili u vatrogasno društvo, koji je bio razlog?
– U rad DVD Goričan uključio sam se 1958. godine sa željom da pomažem mještanima prilikom nepogoda, a u ono vrijeme to su većinom bili požari. Ujedno u vatrogasnom društvu imao sam prijatelje i dok nije bilo požara, družili smo se na sastancima, vježbama i na vatrogasnim zabavama.
Dok sam pristupio u društvo predsjednik društva je bio Sršan Stjepan, zapovjednik je bio Blagus Ivan, a tajnik Lovro Horvat. U jednom periodu bio sam zamjenik zapovjedniku društva Vargec Stjepanu jer sam išao na predavanja u vezi nove opreme i vježbi u Čakovec, a u društvu sam bio zadužen za vatrogasne vježbe sa članovima.
Koje događaji su vam ostali u sječanju kao vatrogasacu?
– Sjećam se jednog požara iz 1964. godine, tog dana bila je jaka grmljavina i u Prvomajskoj ulici zapalila su se četiri »škednja« kod Žuljovih, Hrančecovih i Trotjekovih. Pre kapelici Svetog Florijarana je zvonilo, Lenči Medvarov su vozeći se biciklom trubili trubom po selu i zvali vatrogasce da čim prije dojdeju gasit. Uspeli smo okolne kuće i škednje spasiti ali ovi su zgoreli.
U ono vrijeme češto su gorjeli škednji jer su bili puni sena, bili su pokriti šopom i za vreme grmljavine znalo se vužgati. No imali smo jednoga kak denes velite »piromana«, zvali smo ga »Franc Bugriš« i on je puno škednji vužgal, jer ak si mu se kaj zameril ili ga krivo pogledal već ti je v noći škednja vužgal. Također sam čul od stareših vatrogasaca kako je 1948. godine na Sirkovišću, gde su se hranile krave i konji došlo do požara te je zgorel cijeli novi krov na štali, a četri krave i dva cujzeki su zgoreli. To se gasilo ručnim špicama koje su na požar vlekli konji, znam da je Gosarić Josip uvekdaval konja za vleči šprice.
Pitate me da li znam gde je dokumentacija društva za vrijeme predsjednika Marđetka Ivana, ja vam to neznam. On je bil predsjednik društva od 1963. do 1988. godine, bio je bil član partije i predsjednik socijalističkog saveza. Ja puno ne znam o dokumentima jer ja nisam bil u partiji, a niti u rukovodstvu društva. U to vrijeme se kupilo kombi vozilo i vatrogasni agregat, a poslije i autocistrerna FAP.
Za njegova mandata mislim da je i potpisana povelja o bratimljenju sa DVD-om Velika Mlaka, jer je tam živel Florijan Horvat, sin od našeg tajnika Lovre Horvata. Florijan je isto bil tam vatrogasac pa je došlo do pobrtimljenja društava i druženja do danas. Dosta članova društva je umrlo, a bili su prisutni na tom potpisu povelje.
Ja sam bil nekoliko puta u Velikoj Mlaki na godišnjim skupštinama i druženjima i tamo smo putovali vlakom, autobusom i vatrogasnim kombijem. U današnje vrijeme ja sam vatrogasni veteran, idem na godišnju skupštinu društva, idem na sprovod članovima društv,a a negda dojdem i na sastanak. Nema nas preveč veterana u društvu, tu smo: Pongrac Mato, Baranašić Ivan, Vražić Iva , Makaj Vlado i ja. Koliko vidim ima dosta mladih članova u društvu, to je lijepo i ja ih podržavam.
Cehovi su bila udruženja obrtnika, zašto ste se i u koji se Ceh uključili ?
– Moj deda i tata su imali tkalački stan doma, tkalo se platno i zbog toga smo mi svi bili u Tkalačkom cehu. Ja sam se uključil u tkalački ceh 1963. godine, to je bila obiteljska tradicija. Moj otac Jakob je također bil predsjednik Tkalačkog ceha od 1946. do 1950. godine. U to doba u selu su bila četri ceha i to: Tkalački, Mlinarski, Veliki meštarski i Vatrogasni, a osnovna svrha je bila sudjelovati na sprovodnoj ceremoniji ukopa pokojnika te još i sudjelovanje na crkvenim svečanostima, procesijama, hodočašćima i drugim prilikama.
Uz te aktivnosti svaki ceh je organiziral zabave, svirali su naši bandisti, Limena glazba i tak smo se zabavljali u ono vrijeme. Zabave su znale biti u Zadružnom domu, u zgradi Vovode (stara školska zgrada), a i u dvorištima članova ceha. Negda su sprovodi bili prijepodne poslije rane mise jer su ljudi poslije išli u polje radit. Tko bi išel doma s polja na sprovod kad nije bilo prevoza, a napolje smo išli svi od hiže s kolima.
U to vrijeme pokojnikov lijes stavljal se na nosila koja su na ramenu nosili ceščani. Kak je to bilo naporno, svakih sto metri su se mjenjali ljudi koji su nosili lijes. Običaj je bil da svaki ceščanin koji je bil na sprovodu dobi cedelju koju mu je dao član zadužen za to, a ta tradicija prestala nakon smrti Kranjec Josip-Ciljeka koji je bil zadužen za vođenje evidencije prisustva na sprovodima. Na temelju tih cedulja na kraju godine član ceškog društva je dobil gratis određenu količinu pijače i kobasica na skupštini ili spravišću, kak to zovemo.
Sjećam se proslave 160. obljetnice društva koja je održana 1995. godine na Lenardovo, a na proslavu je došao zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić. Imal je lijepu propovijed pre misi te se lijepo zahvalio svim članovima na održavanju tradicije rada društva. Ceško društvo je osnovano 1835. godine i ove 2015. godine slavimo 180. godina postojanja društva. Proslava se bude održala na Lenardovo, znači 6.11.2015. na dan zaštitnika naše župe i našeg ceha svečanom misom, a poslije bude druženje u Društvenom domu.
Ceško društvo ima svoju škrinju, u kojoj se drži statut- pravila društva, zapisniki o održanim sjednicama, blagajnički izvještaji i slično te ima i svoju zastavu. Sva čerti ceha su se 1986. godine spojili u ovaj današnji ceh koji je nasljednik svih prijašnjih. Zmislim se da je to spajanje održano i proslavljeno u dvorištu Pongrac Mateka (Bregovčov) na bregu, tu su bandisti igrali, pilo se i jelo i otud se škrinja sprevojala k predsjednku Kos Ivanu.
Nakon njega predsjednici su još bili: Dominik Josip, Dvorščak Pavel, Gosarić Stjepan i Tisaj Antun, a sad je predsjednik Vargec Josip. Ja sam bil predsjednik od 1990. do 2013. godine, a sad sam počasni predsjednik društva. Ja sam već stari i rekel sam da više ne mogu voditi društvo, nek predsjednik bude neko mlađi i tak smo izabrali Vargec Josipa. Ja im pomažem koliko mogu, idem na sprovode i na sastanke gdje se malo družimo.
Kažete da ste plesali u KUD-u Goričan?
– Da, ja sam jedno vrijeme plesao u KUD-u, mislim negdje između 1984 i 1987. godine kada smo i započeli za fašnjek sa sad već tradicionalnim Gorčkim svatima. U to vrijeme smo u organizaciji KUD-a nastupili na fašnjeku u Čakovcu sa maskom »Gorčki svati«. Volio sam plesati, i još sad volim zaplesati, a za fašnjek sam se uvjek znal vu maškora obleči.
Da li ste imali gorice u Mađarskoj?
– Moj deda i tata su imali gorice u Staroj gori iznad Letenja, bila je klet sa šest redi trsja, a zmislim se i črešnje koja je uvjek bila rodna. Preko Mure je bio željezni most koji je za vrijeme rata bil oštećen, ali su ljudi pometali drvene fosline i moglo se iti s kolima preko.
Mađarski vojniki su nas puštali preko od 6 do 18 sati po danu, a u noći nas nisu htjeli puštati. Ako je tko došel navečer poslije šest, moral je čekati do jutra da ide doma. Godine 1948. se zatvorila granica, više se nije moglo preko obrađivati gorice. Tko je uspio doma dopeljati kakve stvari iz gorica je bil srečen, a tko nije uspel, njemu je sve ostalo na Mađarski.
