Razgovor: Ivan Šavora (78) – najstariji aktivni član “Goričkih bandista”

U Hrvatskoj je Međimurje poznato po stoljetnoj tradiciji sviranja puhačkim instrumentima. O počecima djelovanja puhačkih orkestara, odnosno limenih glazbi nema previše pisanih dokumenata, već se početak djelovanja temelji na usmenoj predaji. Takav je primjer o utemeljenju i početku rada Limene glazbe Goričan.

Prema usmenoj predaji navodi se da je Limena glazba Goričan utemeljena 1902. godine u sklopu DVD-a Goričan kada je formirana puhačka sekcija. Kroz povijest djelovanja od 113 godina, sviranjem u Limenoj glazbi Goričan prošlo je mnogo glazbenika. Svojim brojnim nastupima Limena glazba Goričan se proslavila u široj okolici i može se reći da je jedan od zaštitnih znakova Goričana.

Ta dugogodišnja tradicija sviranja puhačkih instrumenata ostavila je trag u Goričanu. Iz te tradicije nastalo je mnogo vrsnih glazbenika kod kojih se rodila ljubav prema sviranju i prema slušanju limene glazbe. Jedni od najznačajnijih i najistaknutijih kapelnika su Pavel Hranjec, Mato Barić i Leonard Gudlin.

Prateći povijest Limene glazbe Goričan kao zaljubljenik u tu vrstu glazbe, slušajući njihovo sviranje na nedavno održanoj godišnjoj skupštini Ceškog društva Goričan, odlučio sam porazgovarati sa najstarijim i još uvijek aktivnim članom Limene glazbe Goričan – Ivanom Šavorom. Kada netko navrši sedamdeset osam godina života, kažemo da ima veliko životno iskustvo, da je sigurno u svojoj obitelji, na radnom mjestu ili u svojoj sredini ostavio neki trag po kojem će se pamtiti. A pamtit ćemo ga kao vrsnog glazbenika i člana Limene glazbe Goričan.

Ivan Šavora, najstariji je član Limene glazbe Goričan po godinama života i po stažu sviranja. Rođen je 1937. godine u Goričanu u obitelji Mate i Anđele Šavora, te je sa svojih sedamdeset osam godina još uvijek aktivan član glazbe. Na “železnici” je proveo svoj radni vijek i danas uživa u zasluženoj mirovini sa suprugom Anđelom u svojem domu. Današnjim mladim generacijama čudno je da neko može biti u braku pedeset i pet godina, ali starijim generacijama to je normalno.

Imaju dvoje djece Zvonimira i Ivanku, te četiri unuka. Supruga Anđela uvijek mu je potpora, no ona kaže da se mora ostaviti sviranja. Sina Zvonimira nije privlačila ta vrsta glazbe, već je igrao nogometi poznat je kao jedan od najboljih igrača iz Goričana. Posjetio sam Ivana, te smo malo popričali o Limenoj glazbi Goričan, popularno nazvanim “Gorčkim bandistima” i njihovoj povijesti iz prve ruke.

Što Vas je potaklo da počnete svirati u Limenoj glazbi Goričan?

– Kao mladić gledao sam limenu glazbu kak sviraju na svadbama, te sam i ja sam želio postati “bandist” – kak mi to kažemo u Goričanu. Ljubav prema muziki i limenoj glazbi je bila presudna. Otac me doveo tadašnjem kapelniku Limene glazbe Goričan Mateku Bariću i rekao da imam volje i želje za sviranje i neka me nauči. To je bilo 1952. godine, otac mi je kupio klarinet od Leonarda Barića – sina kapelnika Barića, i u ono vrijeme je koštao u vrijednosti jedne krave.

Uz klarinet, otac mi je također kupio knjigu “Škola za klarinet – Bruno Brun”, te sam tako počeo učiti. Imao sam sluh za glazbu i već za godinu dvije sam počeo svirati sa starijim glazbenicima. Od 1954. godine počeo sam svirati stalno u glazbi. Negdje 1955. godine nas nekolicina glazbenika – Lenek Gudlin,Kranjec Florijan-Furi, Molnar Ivan i Marđetko Stjepan, otišli smo u Rijeku tražiti posao na željeznici, a kako smo rekli da znamo svirati puhačke instrumente odmah su nas zaposlili te smo svirali u Željezničkoj limenoj glazbi Rijeka.

Nakon odsluženja vojske vratio sam se doma i išao tražiti posao na željeznicu u Varaždin zajedno sa Lenekom Gudlinom. U Varaždinu je djelovala Željeznička glazba a dok smo rekli da znamo igrati, direktor nas je odmah zaposlio. Ja sam svoj radni vijek odradio na željeznici, prvo u Varaždinu, a poslije sam se preselio na radno mjesto u Kotoribu. Poslije mi je bio problem ići na probe u Varaždin zbog radnog vremena, pa više nisam svirao u Željezničkoj glazbi u Varaždinu. Nakon toga svirao sam samo u Limenoj glazbi Goričan.

Kao najstariji član glazbe po godinama i po stažu, što znate o povijestidjelovanja Limene glazbe Goričan?

– O povijesti Limene glazbe Goričanse čitalo se na obilježavanju naših obljetnica, te piše u monografiji Goričan koju je napisao Stjepan Hranjec. Ukratko samo da kažem, Limena glazba Goričan osnovana je 1902. godine, a osnivači su bili učitelj Sučić, koji je u to vrijeme bio učitelj i kantor u crkvi u Goričanu i Pavel Hranjec, domaći dečko koji se u Češkoj glazbeno obrazovao. Znači oni su okupili mlade dečke, počeli ih učiti note i svirati na puhačkim instrumentima.

Goričan je u to vrijeme bio skoro najveće selo u Međimurju, nije bilo posla, živjelo se od poljoprivrede i biti glazbenik je značilo kao da imaš posao. Moram reći da se je puno mladića učilo za glazbenika, neki su otpali, ali puno njih je naučilo svirati te su na temelju toga i dobivali posao u Zagrebu, Rijeci, Varaždinu i drugim gradovima. Puno se mladih ženilo, a stariji su umirali, pa je bilo uvijek sviranja.

Kapelnik Matek Barić je držal red i strogoću, znale su se obaveze i pravila. Mi mlađi glazbenici smo bolje kotirali kod djevojaka jer su nas gledale drugačije. Imali smo redovite probe dva put na tjedan i to u utorak i petak kod kapelnika Mateka. On je imao doma jednu sobu u kojoj smo učili, održavali probe, gdje je svaki imao svoje mjesto i stalak za note. U to vrijeme bilo je glazbenika za sviranje u dvije glazbe, pa smo svirali u dvjema grupama.

Koliko se ja sjećam, Pavel Hranjec je bil kapelnik do 1950. godine, a poslije ga je naslijedio Mato Barić. Barićevu glazbu činili su: Barić Mato, Molnar Ivan, Kranjec Florijan, Blagus Ivan, Žeželj Ivan, Krčmar Stjepan, Mihoci Leonard, Golenja Franjo, Bedi Ignac, Jeđut Bedenik, Barić Stjepan, Žeželj Lovro, Gudlin Leonard i Ivan Šavora. Sjećam se da sam kao mladi glazbenik po naredbi kapelnika Barića, morao obavještavati starije glazbenike kad bude sprovod ili svadba, i to sam pješice hodal po selu.

Oko 1970. godine počelo se živjeti teško, glazbenici nisu imali prihoda/posla, pa su išli trbuhom za kruhom u inozemstvo. U to vrijeme su se spojile Limena glazba Goričan i Limena glazba Donji Kraljevec, jer u Donjem Kraljevcu nije bilo dovoljno glazbenika, pa su u Goričan došli svirati Belovari Stjepan-Pišta, Kovač Mijo-Šipuš,Kovač Andrija i Mustač Ivan. U to vrijeme Lenek Gudlinje bio kapelnik, no otišao je raditi u Njemačku, pa ga je zamijenio Stjepan Belovari – Pišta, do povrtaka Leneka negdje 1975.godine.

Gudlin Leonard-Lenek je bio kapelnik bez prekida do smrti 2002. godine. Sastav glazbe u njegovo vrijeme činili su: Gudlin Leonard, Belovari Stjepan, Barić Stjepan, Golenja Franjo, Žeželj Lovro, Bihar Pavao, BediIgnac, Ivan Šavora, Kovač Mijo, Krznar Ivan, Brodarić Đuro, Matić Zlatko, Vražić Ivan, Bašnec Mato. Nakon Leneka, kapelnik je postao Antun Hržić koji također svira trubu krilnicu. Danas imamo još tri školovana glazbenika koji sviraju trubu krilnicu i to: Mihael Horvat, Luka Dominik i Bojan Krušec.

Kako u Goričanu djeluje i puhački orkestar u kojem sviraju mlađi glazbenici, Limena glazba se popunjava sa školovanim glazbenicima iz puhačkog orkestra koji žele svirati sa nama starijima. Mislim da nema straha za budućnost Limene glazbe Goričan, jer ovi dečki koji sada sviraju sa nama su vrsni glazbenici i oni su garancija nastavka tradicije sviranja u Goričanu.

Članovi Limene glazbe Goričan danas su: kapelnik-Mihael Horvat (truba), Antun Hržić (truba), Luka Dominik (truba), Krušec Bojan (truba), Ivan Šavora (klarinet), Mato Bašnec (klarinet), Ribarić Goran (tenor), Ivanović Mario (tenor), Kovačević Stjepan (tenor), Krznar Ivan (B-truba), Kovač Andrija (B-truba), Matić Zlatko (bas) i Bašnec Srećko (bas). To je neka najkraća povijest, jer za sve događaje trebalo bi napisati knjigu.

Svirali ste pod vodstvom sada već pokojnih kapelnika glazbe Mateka Barić i Leonarda Gudlin, možete reći par riječi o njima

– Mato Barić-Matek je bio moj učitelj, ali i učitelj kapelniku Leneku Gudlinu, no oni su bili različiti karakteri. Matek Barić je bio školovani glazbenik, svirao je u vojnom orkestru i dok se vratio iz vojske naslijedio je kapelnika Pavla Hranjeca. On je bio pedagog, znao je svoje znanje prenositi na druge, bio je strog ali pravedan. Možda mu je na ruku išlo da nije bio zaposlen, pa je doma učio mlade glazbenike, stvarao je glazbu, pisao note, partiture, teuz sve to imao redovite probe sa starijim članovima.

Imao je tri posto od ukupne zarade i još svoj “res” i od toga je mogao živjeti. Mato je imao sina Leonarda koji je svirao i živio u Zagrebu, te je on nosio doma note pjesama koje su bile u ono vrijeme popularne, a Matek je to sve raspisivao za svaki instrument u limenoj glazbi. Rekli bi, sve što se sviralo poznato u Zagrebu, sviralo se i u Goričanu.

Leonard Gudlin-Lenek bio je moja generacija, no on je godinu ili dvije prije mene počeo učiti svirati. Zajedno smo prošli puno toga, od veselja do tuge. Lenek je bio izvrstan glazbenik, svirao je trubu krilnicu i za njegova vremena kao kapelnika bilo smo jaki na glasu i poznati u Međimurju.

Kad se vratio iz Njemačke, postao je poduzetnik, imao je kamion, pa je uvijek usklađivao svoj posao prema limenoj glazbi, no nije baš imao vremena za učenje mladih glazbenika. Kako je po karakteru rekao bih bio “eksplozivan”, nije imao sluh pedagoga, pa smo se i znali i nekad posvađati. Lenek je naslijedio starije glazbenike koji su znali svirati, nije bilo puno proba kao u doba Mateka, osim ako je trebalo nešto uvježbatiprije neke smotre. Lenek je imao stas i držanje trube koje rijetko koji glazbenik trube krilnice ima.

Za obojicu mogu reći da su bili izvrsni glazbenici koji su zajedno sa svima nama glazbenicima dali veliki doprinos na dugogodišnjem sviranju i time smo održali tradiciju sviranja puhačkim instrumentima do današnjeg dana u Goričanu.

Da li vodite kakvu evidenciju nastupa Limene glazbeGoričan i gdje u današnje vrijeme svirate?

– Ne vodi se nikakva evidencija, nitko se toga nije sjetio, a i nije bilo potrebe, no međutim vodila se evidencija sviranja svakog glazbenika od isplate do isplate. Nismo svirali samo u Goričanu, već smo svirali u Donjem Kraljevcu, Hodošanu, Donjem Hrašćanu, Palinovcu, Svetom Jurju u Trnju, Draškovcu, Prelogu i drugim mjestima. Sjećam se da smo jednom sedam dana za redom svirali svate, od Goričana, Hodošana do Palinovca, a spavali bi “stoječki “kak bi rekel.

Bili smo mladi i sve se dalo izdržati. Nekad dok nije bilo bendova, mi smo puno svirali, a današnje vrijeme većinom sviramo sprovode, nekoliko svadbi i kakvu proslavu. Danas nemamo puno sviranja, dečki su zaposleni i teško im je s posla doći na probe. Ako njihov poslodavac voli tu glazbu, on će im dozvoliti da mogu otići svirati, tu bi se zahvalio Vugrinec Josipu-Jožeku koji ima razumijevanja i pušta dečke s posla dok treba.

Kako je nekad izgledala svadba?

– Svadba je počela ujutro oko 10 sati, znali smo krsne kumove glazbom pratiti do mjesta svadbe, nakon doručka sviralo se do ručka, a poslije se cijela svadba “spravajala” po selu do crkve i opet natrag do mjesta svadbe. Onda su bile “napetnice” kada smo mi svirali po želji prisutnih svatova, a kaproni su hodali okoli sa tanjurom u koju sestavljal novac. Također dok su plesali mladenka, mladenac, podsnehalja i zastavjek, ples je plaćao zastavjek.

Mladenca nisu puno koštali bandisti, jer smo si mi sami znali zaraditi od prisutnih svatova. Na jutro smo opet spravajali doma one koji su to htjeli, a i to se naplaćivalo. Svadbe su nekad bile većinom kroz zimu, jer nije bilo struje, nije bilo frižidera, nije se mogla čuvati pripremljena hrana. Svadbe su bile kroz cijeli tjedan osim petka.

Nekad su zime bile jako hladne, i dok smo svirali svate, od velike hladnoće instrumenti su nam se smrzavali u toku sviranja, pa smo ih stavljali ispod kaputa da se malo odmrznu.Kad je došla struja u naselja, te razvojem kućanskih aparata znači dolaskom frižidera i škrinja, svadbe su bile većinom subotom.

Sigurno ste kroz tako dugi staž sviranja imali lijepe ali i loše trenutke, imate li u sjećanju neki događaj koji nikad nećete zaboraviti?

– Uz glazbu ima i bilo je lijepih trenutaka, lijepo je bilo na zabavama, svadbama, proslavama kada se plesalo, zabavljalo, družilo. U jednom momentu Limena glazba Goričan imala je čak tri grupe. Kak smo svi svirali svate u subotu, dok smo vraćali doma u nedjelju ujutro, sastali smo se u krčmi “pre Ljukecu” i tam smo svi skupa svirali sebi za dušu, uživali, pili vermunt, a ponekad smo na kraju čak i čaše trli.

U lošem sjećanju ostala mi je zgoda kada se kapelnik Lenek nešto posvađao sa glazbenicima, a u mjestu je trebalo svirati sprovod, došlo nas je pet-šest ali nismo imali trube krilnice i to je jako loše zvučalo – rekao bi katastrofa od sviranja. Općenito, rekao bi da sprovodi ostaju u nekom sjećanju, moraš sakriti onaj tužan osjećaj i profesionalno odsvirati posljednji ispraćaj.

Da li ste svirali van Hrvatske?

– Svirali smo samo u Mađarskoj i tona Balatonu, Nagykanizi i Letenyu. Većinom su to bile smotre puhačkih orkestara, gdje smo mi predstavljali Hrvatsku. U Serdahelju smo 1993. godine svirali kod posvećenja nove crkve, i Sumartonu smo svirali neke svadbe i sprovode. U Mađarskoj je kapelnik Lenek imao svoje prijatelje, a sadašnji član glazbe Zlatko Matić tamo poznaje puno ljubitelja naše glazbe pa nas pozovu tamo da sviramo.

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije