“Evo mene moji ljudi…!” – veselo nam pjeva dalmatinski bećar, lola i meraklija Mladen…, pa evo i mene dobri moji ljudi, ali ne kao bećara već s dobronamjernim pokušajem prozboriti o latinskoj riječi “momentum” i njenim značenjem, koja je kod nas već odavno stekla pravo građanstva i sveprisutna je u našoj svakodnevnoj komunikaciji .
Momentum – prevedeno na naš lijepi Hrvatski jezik (piše tako u Rječniku stranih riječi B.K.) – između nekoliko značenja i pojašnjenja označava – “pobudu”, a između ostalog označava i – “motiv”. Dakle, za bilo kakvu aktivnost kojom se čovjek odluči baviti, profesionalno ili, pak, amaterski – za sve je potreban nekakav motiv, a uz motiv potreban je i, onaj, unutarnji teško objašnjiv čovjekov poriv, odnosno potreba koja ga tjera na rad i činjenje određene aktivnosti.
Napokon je minulo toliko iščekivano svečano ustoličenje poštovane gospođe Kolinde Grabar Kitarović na mjesto prve Predsjednice Republike Hrvatske. Oku kamere i brižljivom promatraču – tog 15. veljače 2015. zbog svečane prisega pred okupljenim auditorijem ispred Crkve Svetoga Marka – njeno uzbuđenje nije promaklo, a bilo je, vidjelo se, golemo. Međutim, gospođa K.G.K. svoje uzbuđenje je uspješno i dostojanstveno kontrolirala ne dozvolivši emocijama da izbiju na površinu.
Svaka čast! Nitko, tko je pratio tv-prijenos, ne može reći da ceremonija svečanog ustoličenja nije bila dobro organizirana, ugodna oku, a i sunčan dan te nedjelje u veljači 2015. čitavom događaju dao je poseban doživljaj. No, kako je sve prolazno, prošlo je i svečano ustoličenje. Stanje u državi i društvu ne dozvoljava opuštanje već se treba primiti posla. Ozbiljna posla.
Za vjerovati je da gospođa K.G.K. odmah započne ostvarivati ono što je obećavala u svojoj predsjedničkoj kampanji. Da ima posla, Bogu hvala, ima ga. Na pretek. A opet, tko voli i hoće raditi uvijek će sebi naći posla. Jedino – priča kaže – “besposlen pop jariće krsti”! Ili tako nekako.
Tko god se prihvati javne dužnosti treba neumorno i neprestano raditi za dobrobit svoje zemlje pa tako i predsjednice(i) država, premijeri(ke), ministri(ce), saborske(i) zastupnice(i)… sve do onog posljednjeg stranačkog uhljeba i potrčka koji su na državnoj sisi. Stvari su kod nas tako posložene i toliko okoštale da smo, kao društvo, još daleko od spomenutog društvenog ideala. No, kako god bilo teško, bez zadrške, tomu valja težiti.
Uz svu korektnost svečanog državničkog događaja bilo je (vidjelo se i čulo!) i ponešto što ne priliči trenutku i događaja, a ne pripada ni u pristojno ponašanje. Ni u kojoj prilici, a pogotovo ne za vrijeme svečane prisega. Iskazivati političke frustracije i osobno nezadovoljstvo prema političarima postoje brojne prilike, mjesta i vrijeme za to, a nikako na svečanoj prisezi Predsjednice države.
Međutim, što reći? Što kazati o onima koji su neprimjerenim ponašanjem pokušali narušiti svečani čin prisege? Očito su bili organizirani. Organizirani isto kao što su 5. kolovoza 2014. u Kninu bili organizirani, a organizirali su ih njihovi politički mentori koji njima manipuliraju. Takvi, ne shvaćaju da hukanje ili zviždanje, osobito na svečanim skupovima, oslikava upravo njih i one za čiji račun to čine. Neprimjeren je, naravno, bio i premijerov frenetičan pljesak kao odgovor na “spontane” zvizduke…
Samo se gladni ljudi spontano okupljaju i protestiraju. Svi pozvani na ustoličenje, nadam se, su siti i napiti i sigurno ne kopaju po kontejnerima. Da su duboko politički izmanipulirani to je očito. Slično je i s navijačima na nogometnim terenima. I navijače netko “odgaja” da čine ono što čine, a sve u namjeri maskiranja nečasnih rabota i za čiji račun to rade – svojih “mentora”.
U noći svoje izborne pobjede, umjesto gospođe K.G.K. kao pobjednice, mikrofona se latio njen stranački šef obznanivši, kako on zna reći: “…imamo Predsjednicooo!” Tek potom je mikrofon ustupljen izbornoj pobjednici. Kakvog li (…) poteza.
Nakon svečane prisege poštovana Predsjednica je pošla pozdraviti uzvanike u prvom redu, pa došavši do svog dojučerašnjeg stranačkog šefa, on ju je, valjda, ne mogavši obuzdati vlastiti ushit, uz rukovanje, lijevom svojom rukom primio u visini njenog lakta.
Je li i to primjereno na takvoj svečanosti? Što očekivati od svojih glasača – kad, na spomen političkog suparnika – nego da glasno negoduju i zvižde, ako im politički uzori zorno pokazuje primjerom?
Na spomen aktualnog predsjednika u izbornoj noći 11. siječnja 2015. – mnogi su pokušali zviždati, ali ih je izborna pobjednica utišala zamolivši ih: “nemojte!” Eto primjera kako i koliko političari utječu na glasače, ali i kako s njima mogu manipulirati. Gospođa Kolinda Grabar Kitarović – kao uljuđena osoba – u izbornoj noći je to dokazala.
Na Markovu trgu 15. veljače 2015. gospođa K.G.K. nikome nije dala povoda i nije mogla utjecati na okupljene, ali mogao je netko drugi. A nije! Zašto?
Vjerojatno zato što nije bilo VOLJNOG MOMENTA – “mentora” – utjecati na istomišljenike, da pred visokim uzvanicima ne pokažu svoju političku “kulturu”!
