Danas mi je sretan dan. Putujem na posao, samouvjereno pjevušim neku pjesmu Lane Del Rey jer sam sama u autu pa si to mogu dozvoliti te usješno izbjegavam sve rupe na cesti koje već znam napamet. Ništa me ne može pokolebati. Bit ću nasmješena, pristojna, uslužna, pametna i dobro raspoložena. Ima već tjedan dana da sam odlučila biti sretna. Trajno zadovoljna, ne zadovoljena kao Ana u 50 nijansi premda ne bi bilo loše, već zadovoljna.
Ne, nisam skrenula s uma (bar ne previše) već sam prisilno bila dio razgovora koji mi otvorio oči i začepio uha u pojedinim segmentima. Nikome nisam platila masne novce za savjet, a ni otputovala u Zagreb, Split, Rijeku da bi čula apsolutnu istinu od nekog ćelavca s cviksama ili bradatog nakinđurenog dlakavca, već me moj osobni prosvjetitelj zaskočio prilikom čišćenja kupaone.
Za vrijeme mog poluglasnog negodovanja i mršetnja kako ću jednog dana zaposliti čistačicu da čisti, a ja sretno ispijati kavicu za to vrijeme, moja baka, koja inače ne čuje baš dobro, ali ovo je nekim čudom naravno uspjela čuti i morala je prokomentirati, progovori – “Joj draga moja Brigica. Kaj misliš da buš onda sretna? Pa ti pojma nemaš kaj je sreća i taman da te ve vgrizne za rit pok ne bi znala. Ne sam ti, već i cela ta tvoja moderna generacija. Mislite da se sreća da kupiti na prvoj trafiki kak cigaretlini. Je, brus!”
Duboko sam udanula zrak i počela brojati do deset da se ne uznemirim pa da onda nju ne uznemirim pa bumo obadvije uznemirene pa će dekoncetrirana gledati Crnu ružu navečer pa bu deda na kraju nešt kriv.
Neću je citirati doslovno, jer ima previše digresija s komandiranjem i primjedbama oko čišćenja pa ću nabrzinu uhvatiti bit njezina monologa.
Kaže baka da bu mi probala objasniti polako pa da možda shvatim.
Recimo da imam pikušu. Što mi je raditi s njom? Paziti na nju, čistiti koce, davati joj jesti (raznovrsno hraniti, ščava pod obavezno) da bude debela, ali ne premasna, da ima snage i volje za svoje male pajceke. Sretna pikuša, sretni pajceki, a sretni pajceki budu narasli u lijepe svinje, a dobro ugojene sretne svinje daju odlične kolinje. A nakon toga si par meseci bez brige, ne moraš misliti i brigati se kaj buš dela na stol dok ti muž (kojeg još uvijek nemam, ali moja baka je sanjar) dojde s posla. Sretan sit muž, sretan mesar koji je zaslužio nekše peneziće, sretna rodbina kojima si nešt mesa dala. U međuvremenu bu pikuša pak mela male i sve ti to tak ide u krug. Osim toga moraš imati i slabo pamćenje. Cela mudrolija, kompletan recept, ništ lakše.
Da bi bila sretna moraš znati usrećiti ljude oko sebe, pobrinuti se za njih, vjeruj mi puno je lakše usrećiti drugoga nego sebe, a osim toga onda je tuđi osmijeh i tvoj osmijeh. A dobro se dobrim vraća.
“Pa ne znam baš da li se pajceki smiju dok gledaju u čoveka u plastičnom fertufu s velikim nožem u ruci. Oni su baš onda ne sretni. Ne?” – bakina teorija moram priznati kako god bila pametna i pronicljiva ima rupa.
“Ne gledi tulko američke filme pak buš pametnejša. Znaju pajceki zakaj ih je Bog stvoril. Za lepotu i lepo popevanje sigurno ne, već za cvirke, čurke, šnicline i hladnetinu.” – začepi mi baka usta pa nastavi dalje – “tvoj osnovni problem je kaj ne znaš kaj bi sama sa sobom da bi bila sretna. Vi mladi bi hteli sve, ve mam, a nejde to tak. Sam bi svi šteli biti lepi, bogati, poznati,mladi i kaj nikaj nej delali. I onda bute sretni do kraja života. Jee, kak da ne!”
Ima baka na neki način pravo. Ako želimo biti istinski sretni moramo početi od sebe, sreća mi baš neće pasti u krilo za nju se trebam potruditi. Ne jučer, jer jučer je prekasno, ne sutra, jer sutra možda neće postojati, već danas. Danas mora biti dan kada ću se truditi usrećiti sebe i druge.
Da bi istinski bila sretna i zadovoljna svojim životom moram znati što točno želim, truditi se to postići i na kraju uživati, jer život tome služi, uživanju u stvarima koje nas vesele i ispunjavaju. Najveći problem je kako pronaći svoju vlastitu pikušu. Što ili tko je moja pikuša?!
Baka veli da bum sretna kad budem imala djecu i muža, da bi se morala malo namalati dok idem nekam i buti si štikle, a ne sam dok idem na posel tam tak ionak nem nikoga zišla, i da ostavim pikušu na miru, jer mi zapravo treba marostec.
Aha, baš ona zna. Dovraga i bestraga, više ne razmišljam na glas jer mi ovo nije trebalo.
Sklimala sam kao i uvijek da posle deda ne bi bil nešt kriv, ali u glavi još uvijek vidim čistačicu koja čisti dok ja ispijam popodnevni koktel s prijateljicom Anom samo zato jer sam mlada, moderna i površna. I baš me briga, bitno da sam sretna.
