Hrvatska, za razliku od gotovo svih zemalja u svom okruženju, nikada nije imala pravu, ozbiljnu automobilsku industriju u smislu masovne proizvodnje automobila. Neke hrvatske tvrtke danas proizvode dijelove za najveće proizvođače automobila, no nikad nismo došli do toga da u cijelosti proizvodimo automobile.
Doduše, postoji nekoliko istaknutih iznimki iz ovog pravila. Iz prošlosti možemo istaknuti Fiat 132, koji se jedno vrijeme proizvodio u Zagrebu, iako je prema dostupnim informacijama bila riječ tek o montaži manje-više gotovog proizvoda.
Danas su te iznimke proizvođači poput Dok-Inga ili pak Rimca, koji privlači veliku pažnju domaćih i stranih medija, ali proizvodi egzotične automobile u vrlo malim serijama o kojima prosječni hrvatski građanin može samo sanjati. Daleko je to od masovne proizvodnje automobila.
Većina zemalja s kojima Hrvatska graniči ima ili je imala snažnu automobilsku industriju. Srbija je, naravno, najpoznatija po Zastavi, no IDA iz Kikinde svojedobno je proizvodila i Opele. Danas se u obnovljenoj ultramodernoj tvornici u Kragujevcu, i to isključivo tamo, proizvodi Fiatov mali monovolumen 500L.
Slovenija je najpoznatija po “francuzima” kao što su Renault i Citroën, BiH po TAS-ovim Volkswagenima… U Mađarskoj se proizvode ili su se proizvodili automobili sa značkama Audija, Suzukija, Mercedesa…
Hrvatska se od tih zemalja naizgled u ničemu ne razlikuje. Baš kao i one i mi smo bivša komunistička zemlja, štoviše, s većinom njih do prije 20-ak godina bili smo u istoj državi. Sa Slovenijom i Mađarskom danas nas povezuje članstvo u Europskoj uniji. Stoga se logično nameće pitanje – zašto su oni mogli, a mi ne? I hoće li se to ikada promijeniti?