Začuvši lupanje ispod kreveta, Sonja i Emil nisu previše marili. Tako je to obično bivalo kada su u razbuktavanju ljubavnih strasti bučili do te mjere da im se susjed požalio kako misli da će mu strop pasti na glavu. Ako buka predugo traje, tada uzme štil i lupa, ne bi li ih barem malo primirio, pa da može zaspati.
Njihov je brak, temeljen na pravoj istinskoj ljubavi, svakom godinom bivao sve čvršći, stabilniji. Rodio se sin Niko i sreći nije bilo kraja. Emil je radio kao poslovođa u manjoj građevinskoj firmi sa sjedištem u Čakovcu. Sonja se kao vrsna kreatorica zaposlila u poznatoj tvornici tekstila. Novaca im nije nedostajalo jer su im roditelji za vjenčani poklon kupili stan te se nisu morali zaduživati kako bi stvorili uvjete za pristojan život. Vođenje ljubavi prerastalo je u svakodnevni ritual neizmjernog zadovoljstva. Pričajući besramno o svemu, upoznali su savršeno svoja tijela, međusobno ispunjavajući i one najskrivenije želje, dovodeći se do neizrecivih užitaka.
Nedjeljom bi otišli na obiteljski ručak kod roditelja i ugodno popodnevno druženje s rođacima koji su dolazili u posjet. Djeca bi se sjatila, a kuća bivala ispunjena veselom cikom i vikom. U neko doba vješto bi se iskrali, ostavljajući Nika da se igra i ostane spavati kod djeda i bake, što su oni jedva dočekali.
Ulazeći u stan, pomalo pripiti, Sonja je započela igru, nježno grickajući Emilovo uho, skidajući mu majicu, spretno i mazno otkopčavajući remen. Prepustio se u potpunosti, slijedeći je u kupaonicu ispod toplog tuša, upijajući draži pripijenog tijela, natopljenog sapunicom. Vodili su ljubav strastveno u kupaonici, dnevnom boravku na podu, sve dok ih nije prenula uporna zvonjava telefona.
– Baci ga van – rekla je Sonja, gledajući u pravcu telefona, čvrsto stežući nogama Emilove bokove.
Emila je iritirala zvonjava do te mjere da se izmigoljio iz zagrljaja i žurno krenuo čupati žicu kako bi ga onemogućio da opet zasmeta. No, u zadnji čas se predomisli, gunđajući kako bi moglo biti nešto važno.
– Na listi si i ti! – uzbuđen prijateljev glas prenio mu je neočekivanu vijest.
– Ma, nemoguće! – izgovorio je i zašutio na nekoliko trenutaka – nazvat ću te kasnije, ne mogu sad razgovarati.
– Što se dogodilo? – Sonja se, vidno zabrinuta, digla s poda i ogrnula dekicom.
– Na listi sam. Idući tjedan putujem u Njemačku. Terenski rad trajat će nekoliko mjeseci – odgovara sjetno.
Mogao je štošta zamisliti, ali ne i razdvojenost od svoje supruge. Ona je dobro znala da je najbolje šutjeti u takvim trenucima, jer ako mu reče da joj je užasno žao što odlazi, bit će mu još teže, a ako ga počne tješiti riječima o brzom povratku, tada će ga opsjedati ljubomora.
Dani do odlaska su proletjeli. Sonja je svakodnevno ispunjavala svoje radne i majčinske obveze, nestrpljivo iščekujući večer kad će je njezin životni suputnik nazvati i izmijeniti s njome pregršt nježnih riječi. Već nakon nekoliko dana počeo ju je sve temeljitije ispitivati što je točno radila tijekom popodneva, tražeći na telefon sinčića, postavljajući mu slična pitanja o majci. Ljubomora je vrištala u njemu, čineći ga robom.
Nakon tri tjedna izbivanja, pojavio se doma u večernjim satima, priredivši ženi veliko iznenađenje. Našao ju je uronjenu u vruću pjenušavu kupku. Gotovo pomahnitalo je skinuo odjeću sa sebe, bez ijedne izgovorene riječi, spustio se do nje i počeo je pohlepno ljubiti, gubeći se u vremenu sve dok rashlađena voda nije počela ježiti kožu.
– Što si mi to donio? – pitala je, umotana u veliki ručnik, približavajući se lijepo dekoriranoj kutiji.
– Nešto što će ti pomoći da lakše izdržiš našu odvojenost.
Otvorivši poklon, nemalo se iznenadila ugledavši vibrator. Nasmijala se glasno, komentirajući da nije baš tako velika kriza. Nestašna igračka bila je predmetom lude zabave i eksperimentiranja tijekom dva prekratka dana.
– Jesi li kupio duracellke? – pitala ga je vragolasto, prateći ga na autobusni kolodvor.
– Nemam pojma kakve sam baterije kupio.
Idući blagdanski vikend pružio je Emilu mogućnost da opet ode svojoj kući. Stigao je već oko podneva i zatekao svoje najmilije za stolom kako ručaju omiljenu hranu. Pridružio se u veselom čavrljanju.
– Je li ja to dobro vidim ili mi se samo čini?…naš sat pokazuje jedanaest sati…nije više? – pitao je slučajno pogledavši prema satu.
– Lijepo sam ti rekla kad si kupovao baterije za sat, da kupiš duracellke! One puno duže drže.
– U pravu si. Kupim ono što mi se prvo nađe pri ruci.
Nakon ručka Sonja je krenula raspremati stol, a Emil sa sinčićem u dnevni boravak na igranje.
– Tata, popravi mi vlakić. Stao je. Mama je rekla da i on mora povremeno odmarati – rekao je malac petljajući riječi, trudeći se da zvuči što odraslije.
– Idi donesi dizalicu iz svoje sobe – predložio je otac, odmjeravajući svoju suprugu koja se pravila kao da ništa ne čuje.
– Tatice, izgleda da i ona odmara – reče tužno malac, držeći u ručicama veliku igračku s otvorenim praznim ležištem za baterije.
– Ne znam tko još u kući odmara, ali sigurno znam tko ne odmara. Bože pomozi… – mrmljajući sebi u bradu, Emil značajno pogleda u pravcu kuhinje, češkajući se po glavi.
– Bog neće, ali duracellke bi već mogle – rekla je Sonja tiho, gurajući glavu među posuđe.