Hrvatska gimnastika ove godine proslavila je 110. rođendan. Tako velika obljetnica nije mogla a da ne dobije zaslužen poklon. I to ne jedan, dobila je dva velika.
– Srebro Filipa Udea na konju s hvataljkama i bronca Marija Možnika na preči na Svjetskom prvenstvu u Kini bili su najljepši poklon koji je hrvatska gimnastika mogla dobiti za 110. rođendan – ponosan je u godini na izmaku predsjednik Hrvatskog gimnastičkog saveza, Stevo Tkalčec.
– Prema odluci Skupštine, još prošle godine pokrenuta je inicijativa da se obilježi 110. godišnjica, budući da u novoj hrvatskoj povijesti nije obilježena ni jednom. Gimnastika svojim rezultatima i svime onime što se napravilo posljednjih godina zaslužuje da se to dostojanstveno obilježi. Doduše skromno, jer prilike nam ne dopuštaju drugačije. Dodijelili smo priznanja mnogima koji su doprinijeli razvoju gimnastike. Moram pohvaliti domaćina Rijeku za pomoć u organizaciji, upravo je u njihovom gradu prije 110 godina krenula gimnastička priča u Hrvatskoj. Nadam se da će obilježavanje tog rođendana postati tradicija i da se svake godine vidimo i nagradimo one koji su u toj godini dali gimnastici najviše.
16. studeni je dan hrvatske gimnastike, a već slijedeće godine neki će doma odnijeti priznanja i za životno djelo.
– Popis nagrađenih je ovoga puta bio dosta širok, sigurno je bilo i nekih pogrešaka, možda smo nekoga i zaboravili, no već slijedeće godine imati ćemo priliku ispraviti greške.
Stevo Tkalčec na čelu Hrvatskog gimnastičkog saveza je od lipnja 2011. godine. Ima čast da su se neki od najvećih rezultata naše gimnastike dogodili upravo u njegovom mandatu. Od olimpijskog srebra Filipa Udea 2008, Udeovog europskog srebra i bronce Roberta Seligmana iste godine, preko europskog srebra Marija Možnika 2012, do ovogodišnje dvije svjetske medalje Udea i Možnika.
– Najviše sam ponosan na to što smo uspjeli napraviti jednu normalnu situaciju i normalno funkcioniranje među članica i Saveza. Na jednom demokratskom, transparentnom pristupu gdje svi mogu učestvovati u radu, dajući svoje prijedloge za unaprijeđenje našeg rada, dajući primjedbe na ono što nije bilo dobro. Nismo do sada došli u situaciju da neka od članica bude nezadovoljna, jer smo svima njima posvetili dio pažnje i odgovarali na njihova pitanja i probleme. Ljudi su svjesni da se ne mogu donijeti neke revolucionarne promjene u smislu financiranja, ali bar se uvažava ono što oni kažu i odgovara pravovremeno na njihove primjedbe. Zato smo prema njihovim prijedlozima oformili i neka nova tijela poput Odbora za regionalni razvoj gimnastike sa četiri regionalna povjerenika koji vode brigu o članicama. Oni su sada spona između članica po regijama Istok, Zapad, Sjever i Jug prema Savezu.
Predsjednik je posebno ponosan na jedno:
– Pokušali smo struku staviti pod “stakleno zvono”, da oni ne osjećaju pritiske, da se svatko od nas bavi svojim poslom. Možda trenutačno nema efekata, ali ako težimo istom cilju, rad se na kraju uvijek isplati. Često se znamo pitati “čemu sve to kad to nije vrednovano kako bi trebalo biti”, ali svi smo odlučili biti u tome, posvetiti se tome, i ako neće biti onako kako mi mislimo, znači li to da ćemo se prestati baviti time? Nećemo. Ni treneri, ni suci, ni vježbači… Gimnastika je bila, slavila je 110. godišnjicu i gimnastike će biti uvijek, vjerujem još bar 510 godina. Sve drugo su samo usputne stvari.
Da su stvari posložene nekako se najviše odrazilo na rezultatima ove godine.
– To bi oni trebali reći. Mogu samo reći da smo ove godine postigli nešto s čime se u Hrvatskoj vjerojatno ne može pohvaliti niti jedan Savez, niti jedan drugi sport. Ponosni smo što sada imamo predstavnika i u Tehničkom odboru Europske gimnastičke federacije, Marija Vukoju koji je ujedno i naš najviše rangirani sudac. Sada ima mogućnost i direktno prezentirati ono što mi smatramo da bi moglo doprinijeti gimnastici.
Kad se crta pod 2014. godinu podvuče…
– Bila je iznad svakih očekivanja. To je sve plod zajedničke suradnje sportaša, trenera i organizacije koja je postavljena. Nadali se jesmo ove godine jednoj velikoj medalju, ali dvije… Ne, to se ni najhrabriji nisu usudili prognozirati. Možda smo imali više ambicija za Europsko prvenstvo, pa smo bili malo razočarani na kraju. Znali smo da ti dečki vrijede, ali ako vi nešto možete, samo je pitanje dana kada će te to pokazati. I eto, pokazali su na najvećem natjecanju. Baš neposredno prije obilježavanja 110. obljetnice i stvarno bolje nismo mogli dobiti.
Letvica je dignuta poprilično visoko, a nova sezona doći će u trenu. Kao i obično počet će s Europskim prvenstvom (Montpellier), a završiti sa Svjetskim prvenstvom (Glasgow) koje je ujedno i kvalifikacijsko za Olimpijske igre 2016. u Riu.
– Sve je usmjereno prema Riu. Baš neki dan vidim Filipa Udea na treningu na ručama. Uspio je reći samo “umoran sam, ali želim u Rio”. Morao se vratiti na svih šest sprava, radi kompletan višeboj, ali jako je motiviran. Želimo održati kontinuitet da imamo najmanje dvoje olimpijaca na Igrama, bar jednog muškog i jednog ženskog predstavnika. Daj Bože da se dogodi i više.
Hrvatski klubovi nakon nove dvije velike gimnastičke medalje opet su doživjeli veliki interes polaznika. Klinci se nakon Udeove i Možnikove medalje nahrlili u gimnastičke dvorane.
– Primjerice, u Čakovcu je 2008. bilo oko 200 djece, sada ih je dvostruko više. Tako je i u Zagrebu, u Dalmaciji, Slavoniji… Sjajne brojke stižu sa svih strana, no klubovi se sada muče s time kako osigurati normalan rad u normalnim uvjetima. U jako velikiom broju tih klubova ne postoje adekvatni uvjeti koji su za naš sport specifični. Ni jedan drugi sport ne može onda koristiti tu dvoranu kad su postavljene gimnastičke sprave. Sada najviše koriste sportske dvorane, a onda gube puno vremena da poslože sprave, pa onda kasnije da ih sve maknu… Od dva odobrena sata praktički vam za trening ostane samo jedan sat. To su problemi koje pokušavamo rješavati na svim razinama. Žalosno je da je sport i dalje prvi kojemu se smanjuju prihodi kad nastane kriza. Kao da smo najveće društveno zlo, a u biti su i sport i kultura i obrazovanje najveća promocija države. Ipak, ni jedna tako velika promocija kao sport. Zato sport ne može i ne smije biti trošak. Sport zaslužuje da ga se prati barem kao do sada, donosi hgs.hr.
